|
U svijetu u kojem se svakodnevno žuri, planira i odgađa, smrt dođe kao hladan tuš. Brutalna, nenajavljena, ponekad pravedna, često nepravedna.
I ma koliko pokušavali da je ignorišemo, ona nas uvijek iznova podsjeti na istinu koju ne volimo priznati – da niko ne zna koliko vremena ima.
Ali možda najdublja poruka koju smrt nosi nije kraj sam po sebi. Možda je to poruka, upozorenje, čak i dar – bolan, surov, ali ljekovit. Smrt nam ne kaže samo da sve završava. Ona nas tjera da se zapitamo: Jesam li uopće živio prije nego što je završilo?
Navikli smo da čekamo. Na šta?
Ljudi često žive kao da imaju neograničenu zalihu budućnosti. Kažu sebi: "Počeću od ponedjeljka", "Kad djeca odrastu", "Kad budem imao više vremena", "Kad mi život bude malo mirniji". Čekamo idealne okolnosti da bismo se usudili živjeti – voljeti, putovati, oprostiti, započeti ispočetka. A onda, u trenu, neko ode. I sve ono što je trebalo biti jednog dana – ostane nepovratno zakopano u "nikada". Smrt ne dolazi samo po tijelo – ona dolazi i po sve neizgovoreno, neurađeno, neproživljeno. Smrt uči – samo ako smo spremni slušati Svako ko je izgubio nekoga bliskog zna kako tlo pod nogama može nestati u jednom trenutku. I koliko se pogled na život promijeni. Niko te ne pripremi na tišinu koja ostane iza nečijeg odlaska. Na riječi koje nisi rekao. Na zagrljaje koje si odložio. Na suze koje više nikome ne možeš pokazati. Ali upravo iz te tišine dolazi jedno od najvažnijih buđenja:
Smrt nas podsjeća da živimo tako često iz straha, a tako rijetko iz ljubavi. Koje živote zapravo živimo? Većina ljudi ne živi svoj život. Živi onaj koji su im nametnuli roditelji, društvo, očekivanja. Pravimo kompromise sa sobom, godinama, u tišini. Biramo "sigurno", umjesto "svoje". Biramo da šutimo, da ne talasamo, da budemo “normalni”, “prihvatljivi”, “funkcionalni”. Ali dok pokušavamo da budemo sve što se od nas traži, gubimo sebe. A smrt, kada dođe blizu, postavlja jednostavno, ali surovo pitanje: Ako umreš sjutra – čega će ti biti najviše žao? Ne što nisi kupio veći stan. Ne što nisi imao diplomu više. Nego:
Istina koju zaboravimo – sve će završiti Ne znamo kada, ne znamo gdje, ne znamo kako – ali svi ćemo otići. I svi koje volimo, takođe. Ne da bi nas to uplašilo, nego da nas probudi. Jer što prije to shvatiš, to prije počneš živjeti onako kako treba:
U trenutku kad prihvatiš da je smrt sastavni dio života, prestaneš gubiti vrijeme na nebitno. Šta ostaje iza nas? Kada neko ode, ne ostaju ni titule, ni bankovni računi, ni uspjesi iz CV-a. Ostaje ono što je dotakao u drugima. Ostaje kako se neko osjećao kraj njih. Ostaje energija ljubavi, topline, pažnje. A isto će ostati i iza tebe. Tvoja prisutnost. Tvoja nježnost. Tvoja istina. Zato ne čuvaj najbolje riječi za sahrane. Ne šuti kad ti srce viče. Ne odgađaj zagrljaje, ni izvinjenja. Ne ponašaj se kao da ćeš imati još hiljadu prilika. Možda nećeš. Smrt kao ogledalo života Iako boli, smrt nas tjera da gledamo u ogledalo života i pitamo se: Ko sam ja kad mi sve oduzmu?
Da li zaista volim svoj život – ili samo preživljavam?
Ako mi preostane još samo jedna godina, šta bih promijenio? Šta čekam da bih bio iskren, autentičan, slobodan? Ona ne traži od nas da budemo savršeni. Samo da budemo budni. Zaključak: Ne čekaj smrt da bi počeo živjeti Nećeš imati više vremena kasnije. Nećeš biti "spremniji" za velike promjene jednog dana. Nećeš odjednom postati hrabriji ako sada šutiš. Život se živi sada. Danas. U ovom trenutku. Smrt nije samo kraj – ona je najglasniji podsjetnik da je život prolazan. I da ga ne treba trošiti na izgovore, na tišinu, na prilagođavanje svima osim sebi. Zato voli sada. Počni sada. Promijeni sada. Reci hvala sada. Živi sada. Jer možda je najgora vrsta smrti – ona kad si živ, ali nikad nisi stvarno živio. (Pripremio: Vanja Radivojević za www.uniqorner.com) ©Copyright
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
|
