Šutite ne zato što ste smireni, već zato što se plašite reći istinu

Već dugo šutite. Ne zato što nemate šta da kažete. Nego zato što se bojite da će se, ako progovorite, sve promijeniti.

Da ćete nekoga povrijediti. Da ćete nešto izgubiti. Da ćete čuti odgovor na koji niste spremni. Ili da ćete se slomiti toliko da više nećete moći da se sastavite.
I zovete to tišinom. Snagom. Svjesnošću.
A u stvarnosti — to je navika da sakrivate sebe.

Ne birate mir. Birate da se zamrznete. Da ne poremetite krhku ravnotežu u kojoj se predugo trudite da budete „ugodan čovjek“.

I dok šutite, polako se gasite. Neprimjetno, ali sigurno.

Kako izgleda takva tišina:

• Ne otvarate temu koja vas boli i govorite „nije važno“
• Ne izražavate reakciju jer „iznad sam toga“
• Povlačite se u pauzu — ne zato što vam treba vrijeme, nego zato što vas je strah
• Ne govorite istinu — jer se bojite da će uništiti odnos
• Mislite da čuvate prostor — a zapravo se povlačite

U takvim trenucima tišina ne spaja. Ona udaljava. To nije dubina. To je odlaganje kontakta sa sobom.

Zašto biramo šutnju
Zato što govor i riječi nosi rizik. Rizik danas neko čuti. Rizik da nas neće razumjeti. Rizik da ćemo srušiti sliku o sebi kao „uravnotežene osobe“. A tišina izgleda lijepo. Ne izaziva konflikte. Stvara iluziju zrelosti. A iza nje često stoji stara bol: „kad govorim - ne čuju me“, „ako kažem - sve ću uništiti“, „neće me izabrati ako nisam ugodan/ugodna“.

Tišina postaje način preživljavanja. Izgledaš smireno, ne diraš nikoga, držiš imidž "svjesne osobe". A iznutra si prazan, nema života.

Šta učiniti u vezi sa tim
Pratite kada šutite ne iz snage, već iz straha. To možete osjetiti u tijelu. Tamo nema mekoće, nego stezanje. Nije pauza, nego blokada. Nije mir, nego napetost. Šutnja kao izbjegavanje uvijek nosi pozadinsku misao: „ako kažem - nešto će se desiti“.

Dozvolite sebi da govorite, čak i ako niste sigurni kako. Svjesnost nije savršena rečenica. To je iskrenost. Ponekad je „strah me“, „ne razumijem“, „ljuta/ljut sam“ važnije od svake smirenosti.

Dozvolite sebi da srušite sliku „mirne osobe“. Onaj ko stalno šuti nije uvijek u snazi. Nekad je u samoponištavanju. Nekad u hroničnoj emocionalnoj ukočenosti. 

Put nazad nije u objašnjavanju svega. Već u tome da izgovorite makar jednu iskrenu rečenicu. Ne nekome, već sebi.
​
Ako budemo potpuno iskreni
Tišina može biti duboka. A može biti ono što vas zadržava na površini. Prava svjesnost počinje tamo gdje se ponovo usuđujete biti neugodni, nepredvidivi, spontani - i još uvijek ostati u kontaktu sa sobom.

O čemu treba razmisliti:
Šta u svom životu zovete tišinom jer vas je strah da progovorite? Šta već dugo želite da kažete - ali vas je strah odgovora?

​
(Pripremila: Martina Petruhin
www.uniqorner.com)

©Copyright