Tibetanska priča: prvi lijek za bolesti i depresiju

Komšija, stariji od mene 6 godina, razbolio se, hitna ga je odvezla. Tačnije, bolestan je on već dugo, ali ga je tada baš prikovalo.

Desilo se to pravo za vrijeme doručka, srećom, tog dana mu je kćerka bila u posjeti, pa je brzo reagovala.
Čovjek, komšija, normalan, ali jako voli kukati o zdravlju. Pričati o njemu. Kako god ga sretneš, uvijek mu je ista tema.

Sam je gojazan, ima dijabetes a voli i popiti. Plus puši.
Koliko su mu puta govorili da prestane sa svim tim porocima, godine su već tu.
A on kaže da mu u životu ipak moraju ostati barem neka zadovoljstva
Čudan izbor zadovoljstava. Pa dobro. Do 40 još i nekako. A sa 66 baš i ne.

Našao sam jednu dobru priču, svidjela mi se.

Priča se zove: Cvijeće koje raste na kamenu.
Visoko u planinama Tibeta, gdje vjetar pjeva drevne mantre u pukotinama stijena, živio je u osamljenoj pećini stari monah po imenu Lobsang.

Godine askeze i meditacije urezale su na njegovom licu mapu mudrosti, ali tijelo mu je sada bilo slabo. Starost i bolest obrušile su se na njega poput snježne lavine. Svaki udah bio je težak, svaki pokret odzvanjao je bolom.

Jednoga dana do pećine je došao mladi iskušenik Tenzin, poslan iz manastira da obiđe starca.
Srce mladića steglo se od sažaljenja pri pogledu na Lobsanga: sjedio je u položaju meditacije, ali lice mu je bilo blijedo poput mjesečine na snijegu, a disanje isprekidani šapat.
I tada, kao da se sama sjena patnje zgusnula u uglu pećine, pojavila se Starica.

Bila je užasna u svojoj suštini.
Njena koža bila je poput sive, ispucale gline nakon duge suše, kroz pukotine je provirivala tama.
Oči – dvije duboke, prazne jame koje su isijavale hlad očaja. Od nje se širio miris vlažne grobne zemlje i ledeni dah gladnih zima.
Bio je to sam lik Nevolje, Bolesti, Tuge i Bijede, koja je došla da uzme oslabljenog.

Starica je siknula, glas joj je bio poput škripanja nepodmazanih točkova kola po kamenju:
„Vidiš, dječače?“ (klimnula je prema Tenzinu). „Došao je da vidi tvoj kraj, Lobsang. Tvoje tijelo je drvo za moj oganj. Prepusti se! Bol je sada tvoja jedina sudbina. Prestani se boriti!“

Ispružila je koščatu ruku prema skromnoj zdjeli s tsampom (ječmenim brašnom) kod Lobsanga: „Glad je moj vjerni sluga. Isisat će posljednje sokove iz tebe. Zašto jesti? Zašto produžavati muke?“

Zadahnu ledenim dahom u dubinu pećine: „Hladnoća je prodrla u tvoje kosti, starče. Toplina je otišla zauvijek. Ugrij se mojim dahom zaborava. Predaj se!“

Tenzin je zanijemio, obuzet užasom i saosjećanjem. Očekivao je da vidi starca slomljenog, spremnog da prihvati svoju sudbinu.

Ali Lobsang je polako podigao glavu. Njegove oči, iako umorne, gorjele su tihim, ali nepokolebljivim unutarnjim svjetlom. Nije gledao Staricu s mržnjom, već s dubokim razumijevanjem, kao što se gleda oluja znajući da će proći.

I progovorio je, glas mu je bio slab, ali riječi čvrste poput planinskog kristala:

1. Bolest i bol
„Kažeš, moje tijelo je drvo za vatru? Da, ono gori, Starice. Ali plamen ove boli nije tvoj. On mi osvjetljava put ka razumijevanju prolaznosti. Svako pečenje je podsjetnik: to je samo ljuska.
Moj duh, moja volja – on ne gore. On posmatra ovu vatru, a da ne sagorijeva.“

2. Glad
„Glad?“, Lobsang je lagano dotakao zdjelu. „Ova tsampa je dar zemlje i rada ljudskih ruku. Primiti je sa zahvalnošću znači potvrditi život, čak i u malom. Ti nudiš glad zaborava? Ja biram gutljaj života, jer u njemu je veza sa svijetom i njegovom dobrotom, koju ti poričeš.“

3. Hladnoća i bijeda
„Hladnoća?“, ispravio je poderano ćebe. „Da, ujeda kožu. Ali unutra, Starice, tamo gdje živi moja svijest, gori vatra saosjećanja prema svima koji pate. Tu unutarnju vatru ti ne možeš ugasiti. Ona grije ne samo mene, već i misli o drugima. Bijeda? Meni je potrebna samo čistoća misli. A to je bogatstvo koje ti ne možeš oduzeti.“

Lobsang nije vikao, nije je silom tjerao. On je jednostavno bio.

Njegovo prisustvo, njegovo mirno, moralno prihvatanje patnje, njegova nepokolebljiva volja da živi i da bude svjestan svakog trenutka – to je stvaralo oko njega nevidljivi zid.

Starica je zavijala. Njen lik je počeo da podrhtava poput fatamorgane. Prazne oči su se raširile od bijesa i zbunjenosti. Navikla je da se hrani strahom, očajem, slomljenom voljom.
A ovdje je susrela ljubav prema životu, duboko ukorijenjenu u prihvatanju stvarnosti, i volju očvrsnulu u razumijevanju viših istina i saosjećanju.

„Ti… ti nisi slomljen?!“ – prosiktala je, i u njenom glasu se prvi put nije čulo slavlje, već zbunjenost.

„Slomljeno može biti tijelo“, tiho je odgovorio Lobsang, ponovo zatvarajući oči i uranjajući u meditaciju, kao da Starice više nema. „Ali ne i duh koji zna put.“

Starica se povukla. Njena sjena je zatreperila, postala prozirna. Poput dima počela se rasipati.
A tamo gdje je stajala, na hladnom kamenom podu pećine, gdje se činilo da ništa ne može izrasti, procvjetalo je nekoliko sitnih, jarko plavih cvjetova.
Krhkih, ali iznenađujuće postojanih.

Tenzin, koji je sve to posmatrao, ostao je zapanjen. Suze zahvalnosti i razumijevanja navrle su mu na oči.
Nije vidio borbu mačevima, već pobjedu duha. Vidio je kako volja za životom, potkrijepljena moralnom čistoćom i prihvatanjem, pretvara samu suštinu patnje u cvijeće.

Stari monah je otvorio oči i pogledao mladića. U njegovom pogledu nije bilo bola, samo duboka tišina i mudrost.

„Vidiš, Tenzin?“, prošaptao je Lobsang. „Nevolja ima moć samo nad onim ko joj preda svoj duh. Čuvaj svoj duh čistim, hrani volju za dobrotom i razumijevanjem, i nijedna Starica neće moći opstati pred tim svjetlom. Volja je tvoj štit, ljubav prema životu i moralnost su tvoje najoštrije oružje i najjači lijek. Čak i na kamenu može procvjetati cvijet.“

A vjetar koji je provalio u pećinu više se nije činio tako ledenim. Nosio je miris planinskog bilja i daleki zvuk manastirskog zvona, podsjećajući na vječni krug života, u kojem su volja i duh jači od svake prolazne sjenke.

Objašnjenja stila i simbola:

1. Starica (Nevolja/Mara): Klasičan lik u tibetanskom budizmu – Mara, zavodnik, oličenje patnje, smrti i zabluda. Njen opis (glina, prazne oči, hladnoća, miris truljenja) naglašava neživu, iluzornu, ali zastrašujuću prirodu patnje.

2. Pećina: Simbol osame, askeze, unutarnjeg rada, ali i mjesta susreta s vlastitim demonima i teškoćama.

3. Reakcija Lobsanga: Ključna ideja nije agresivan otpor, već postojanost duha (volja), zasnovana na razumijevanju (prolaznost tijela), moralnosti (zahvalnost, saosjećanje) i ljubavi prema životu (prihvatanje dara hrane, potvrđivanje života). To nije poricanje bola, već njegovo preobražavanje kroz svijest.

4. Cvijeće: Simbol pobjede života nad smrću, duha nad materijom, čistoće i prosvjetljenja koje nastaje čak i u najtežim uslovima.

Jarko plava boja se u budizmu često povezuje s mudrošću i beskrajnošću prostora uma.
Otvoren, ali pun nade, Učenik je dobio lekciju ne kroz riječi, već kroz posmatranje snage duha učitelja.

Završne Lobsangove riječi direktno formulišu pouku.

Ova priča pokazuje da prava pobjeda nad nesrećama nije u njihovom fizičkom uklanjanju (što nije uvijek moguće), već u neranjivosti duha, koji se hrani voljom, moralnošću i ljubavlju prema samom životu.


​(Pripremio: Drago Lončar za www.uniqorner.com)

©Copyright