Toksično opraštanje: kada opraštate, a niste spremni, nanosite veliku štetu sebi

Oprosti kad si spreman i kada dođe vrijeme za to, a ne onda kada ti drugi govore ili te tjeraju na oprost ili kada ti sam sebe tjeraš na opraštanja. Ovo bi trebalo da bude pravilo.

Da li ste čuli za koncept toksičnog oprosta? Ako niste, ovaj članak će vam pomoći da shvatite o čemu se radi. Mnogo puta smo pisali o prednostima oprosta i ovom prilikom napominjemo da opraštanje zaista ima velike prednosti i uvijek ćemo savjetovati ljudima da oproste. No, da bi osoba zaista oprostila, za to treba i pravo vrijeme, pravilna obrada emocija i pravi trenutak. Na silu ne možete oprostiti, ma koliko tjerali sebe na to.

Toksični oprost, odnosno oprost za koji niste spremni, a na koji sebe tjerate nanosi pravu štetu vašem mentalnom i fizičkom integritetu i vašim odnosima.
Znamo da nošenje u sebi ljutnje, gomilanje bijesa i svakodnevno razmišljanje o prošlim situacijama koje su donijele bol i patnju nije dobro. No, ako nije pravo vrijeme da oprostite i pustite, uzalud ćete sebe tjerati na to.
Toksični oprost je bilo koji oblik prisile, manipulacije ili navođenja osobe na oprost, tj. kada osoba nije ni mentalno ni emocionalno spremna da oprosti nekome ko ju je povrijedio. Cijelo njeno biće, svaka ćelija njenog tijela, odbacuje samu ideju da treba oprostiti nekome. Njegov ili njen unutrašnji oštećeni dio to jednostavno ne može. A ako se u ovom trenutku prisilljavate sebe i pokušate sebe natjerati da oprostite toj situaciji ili toj osobi koja vas je povrijedila, to će biti prava izdaja sebe. Pošto vaša prethodna slika, koja je bila oštećena, nije u stanju da je prihvati.
​

"Toksično opraštanje može biti posebno štetno u bliskim odnosima jer stvara fasadu harmonije, dok dopušta da dublji problemi "zagnoje". Vremenom se ovi neriješeni problemi mogu akumulirati, što dovodi do nedostatka povjerenja, čestih nesporazuma i hroničnog nezadovoljstva u odnosima. Osoba koja je oprostila mogla bi se osjećati emocionalno zanemarena ili obespravljena, dok druga strana može ostati nesvjesna štete koju su njeni postupci izazvali.
Štaviše, kada toksično opraštanje postane obrazac, ono može podstaći održavanje nezdravog ponašanja. Strana koja se ponašala loše, a kojoj je oprošteno možda neće osjećati potrebu da promijeni svoje ponašanje ako vjeruje da joj je lako oprostiti, što može dovesti do ponovljenih prestupa i dalje štete u vezi."
​

Ovo nanosi mnogo štete. Mnogo je posljedica po ljudsku psihu i ljudsko tijelo. Takve prakse, nažalost, dovode do razvoja psihosomatike, i to ne samo simptoma uzrokovanih anksioznošću ili stalnim emocionalnim stresom, već bolesti koje se temelje na snažnom unutrašnjem sukobu.

Postavlja se pitanje zašto je tema oprosta postala popularna i zašto se opraštanje toliko potencira. Praksa opraštanja se danas itekako aktuelna među životnim trenerima i "nju ejdž" filozofijom i načinima liječenja koji nemaju ništa zajedničko sa psihologijom, psihoterapijom i psihosomatikom. Čovjeku se namjerno usađuje ideja da će mu se život, čim oprosti nekome nešto loše što je učinjeno, radikalno promijeniti. Međutim, to ne ide tako lako i tako brzo. Opraštanje nije jednostavna stvar.

Zašto se to radi? Moguće je da se ovo radi da bi osoba postala sugestivnija i lakša za manipulisanje. 
Ono što treba da znate je da niko nema pravo da vas prisiljava na oprost. Apsolutno niko. Ni rodbina, ni psiholog, ni životni trener, ni vi sami sebe. Vaša bol je samo vaša i vi najbolje znate koliko vam je teško.
Niko ne zna kroz kakav ste trnoviti put prošli u životu. Štaviše, niko nije mogao ići vašim putem, "u vašim cipelama" i doživjeti i preživjeti tu bol.
Stoga je odluka da oprostite uvijek na vama. Kad, u kojem trenutku - to sami odlučujete. Ne morate da se osjećate krivima ako ne uspijete. Ne morate se stidjeti zbog činjenice da se ova šteta još uvijek odigrava u vama.

U stvarnosti opraštanje ima veze sa duhovnim razvojem. U psihologiji, opraštanje je proces prepoznavanja i prihvatanja da vas je druga osoba povrijedila. Ovo je proces koji omogućava osobi da postane svjesna prošle situacije i pokuša upravljati svojim emocionalnim stanjem. A za to treba vrijeme i iskustvo.

​Opraštanje podrazumijeva razumijevanje i prihvatanje sopstvenih osjećanja. Opraštanje je proces koji vam omogućava da prevladate patnju i narušeno povjerenje i obnovite svoj odnos sa samim sobom. Dakle, opraštanje nije nešto što se instant dešava, to je proces za koji je potrebno vrijeme.​

Iako "oprosti i zaboravi" može izgledati kao lako rješenje za sukobe u odnosima i lakše podnošenje učinjene nepravde, to često može dovesti do toksičnog opraštanja, gdje se neriješene emocije i problemi guraju pod tepih, uzrokujući dublje štete na duge staze. Pravo opraštanje zahtijeva više od pukog nastavka i "zaborava"; uključuje priznavanje povrijeđenosti, obradu emocija i posvećenost značajnim promjenama u vezi. 

​U psihosomatici, opraštanje je proces oslobađanja napetosti koja se nakupila u tijelu. 

Istovremeno, oprost uvijek ostaje samostalan izbor osobe. Nema potrebe za praštanjem jer vam je tako rečeno, jer su vas tako savjetovali, jer je to "popularni pogled" na prevladavanje izdaje i boli.

Ne morate oprostiti jer je neko tako rekao. Slušajte sebe i poštujte iskustvo kroz koje ste prošli. Nemojte izdati sebe i nikada ne tražite od sebe da "budete strpljivi".  Oprost će se desiti onda kada budete spremni za njega. Oprost treba da dođe sam od sebe, bez ikakve prisile, a to je kod svakoga različito.


STRUČNE REFERENCE/ BIBLIOGRAFIJA/ LITERATURA:
1. Worthington, E. L., Witvliet, C. V., Pietrini, P., & Miller, A. J. (2007). Forgiveness, health, and well-being: A review of evidence for emotional versus decisional forgiveness, dispositional forgiveness, and reduced unforgiveness. Journal of Behavioral Medicine, 30(4), 291–302.
2. Baumeister, R. F., Exline, J. J., & Sommer, K. L. (1998). "The victim role, grudge theory, and two dimensions of forgiveness." In E. L. Worthington (Ed.), Dimensions of Forgiveness: Psychological Research and Theological Perspectives (pp. 79–104). Templeton Foundation Press.