TRANSGENERACIJSKA TRAUMA - trauma koja se prenosi na vaše potomke i buduće generacije

Traume su vrlo složene situacije koje ne pogađaju samo one koji od njih pate, već i njihovu djecu i buduće generacije.

Šta je transgeneracijska trauma?
Transgeneracijska trauma je prenos emocionalne, fizičke ili socijalne boli s jedne osobe na njene potomke. To ide mnogo dublje od naučenog ponašanja. Govorimo o epigenetici. Radi se o tome kako uticaj okoline može promijeniti ekspresiju određenih gena.

To nije ništa novo. Koncept transgeneracijske ili međugeneracijske traume nastao je u decenijama nakon Drugog svjetskog rata. Tada su različite studije dokazale da djeca i unuci preživjelih holokausta pokazuju određene simptome traume. Noćne more i emocionalni problemi i problemi u ponašanju pokazali su da je izvorna trauma bake i djeda ili roditelja imala dalekosežne posljedice.

“Um se razvija poput tijela kroz unutrašnji rast, uticaj okoline i obrazovanje. Njegov razvoj mogu spriječiti fizičke bolesti ili trauma.”
-Umberto Eco-

Sve je to određeno stilom odgoja djece i obrazovanjem. Svjesno ili podsvjesno sjećanje i narativ koji okružuju porodičnu dinamiku takođe igraju važnu ulogu. Ovdje prošlost nastavlja da bude prisutna na različite načine i može imati dalekosežnije efekte. Može čak, kao što smo spomenuli, imati ozbiljan uticaj na genetskom nivou.

Na primjer, razmislite o posljedicama neuhranjenosti. Razmotrimo i genetski uticaj koji strah i patnja mogu imati zbog povišenog nivoa kortizola. Tokom nekoliko godina, ovi povišeni nivoi mogu izazvati pustoš u tijelu.

Nekontrolisana i potisnuta trauma gotovo uvijek rezultira posttraumatskim stresom i kroničnom depresijom.
Potomci osobe koja je pretrpjela izvornu traumu neće nužno razviti iste poremećaje, ali će biti mnogo ranjiviji od drugih ljudi na anksioznost, stres i depresiju. Obradimo detaljnije. 

Jedan primjer transgeneracijske traume
Mia je bila zlostavljana od strane rođaka tokom značajnog dijela svog djetinjstva i adolescencije. Odrasla je u disfunkcionalnom okruženju. Njena majka je takođe bila zlostavljana kao dijete.
Kada je napunila osamnaest godina i mogla da ode, odbila je psihološku pomoć da se izbori sa traumom. Samo je htjela zaboraviti i što prije zatvoriti to poglavlje svog života.
Ožiljak koji joj je to iskustvo ostavilo i dalje je bio prisutan u njenom životu. Patila je od anksioznosti, poremećaja u ishrani, niskog samopoštovanja, hiperbudnosti, depresije i nesanice. Uz sve to, imala je slab imuni sistem koji ju je činio podložnijom infekcijama, prehladama, alergijama itd.
Mia sada ima 7-godišnjeg sina. On je njen cijeli svet. Zbog sina je pronašla stabilnost i snagu i počela bolje brinuti o sebi. Ipak, ona shvata da joj je sve teže odgajati sina.
Ne spava dobro, ima problema sa pažnjom, izaziva mnogo bijesa i buntovan je. Kada je iz škole pozovu, Mia se osjeća kao da procjenjuju njenu sposobnost da bude majka. Ona jasno osjeća da „nešto radi pogrešno“.

​Neliječena trauma i njen uticaj na genetiku
Poslednja stvar koju bi Mia trebalo da uradi jeste da sumnja u svoju ulogu majke.

Peter Loewenberg je psihoistoričar i profesor na Kalifornijskom univerzitetu. On je jedan od najistaknutijih stručnjaka za proučavanje transgeneracijske traume. On objašnjava da trauma sa kojom se nismo suočili utiče na kasnije generacije na mnogo različitih načina.

Ne smijemo zaboraviti, na primjer, da povišen nivo kortizola u krvi tokom trudnoće utiče na razvoj samog fetusa. Kao što je pokazala psihobiolog Bea Van Den Bergh, visok nivoa stresa i anksioznosti tokom ovog perioda može "programirati" određene biološke sisteme u fetusu. To čini bebu predisponiranom za razne bolesti i emocionalne poremećaje.
S druge strane, kako Peter Loewenberg objašnjava, potisnuta tuga ili nekontrolisana trauma je neka vrsta neuronskog “kratkog spoja”. To zapravo mijenja naš DNK na način koji nesvjesno hvata naše potomke u neku vrstu kolektivne i nesvjesne solidarnosti sa izvornom traumom.

Epigenetika i transgeneracijska trauma
Svi smo na časovima biologije učili da gene dobijamo od majke i oca. Ti geni određuju naše fizičke osobine, našu inteligenciju (u određenoj mjeri), pa čak i našu sklonost nasljeđivanju određenih bolesti.
Međutim, teško je prihvatiti da je trauma zapisana na samim hromozomima porodične linije.
Epigenetika je napravila značajan kvalitativni skok od ortodoksnije genetike kako bi objasnila ovaj fenomen. Naš način života, okruženje u kojem živimo, naša prehrana, pa čak i određeni traumatski događaji mogu izazvati genetske promjene kod naših potomaka.
To se objašnjava malom hemijskom „oznakom“ koja se zove „epigenom“. Ono što ovaj beskonačno mali element radi je fascinantno. Modifikuje ekspresiju određenih gena u zavisnosti od gore navedenih varijabli.

​Razni naučnici u bolnici Mount Sinai već su pokazali da su efekti posttraumatskog stresa kod preživjelih u holokaustu aktivirali epigenom koji je sposoban da promijeni genetski izraz osobe. Oni koji su preživjeli holokaust prenijeli su ovaj traumatični znak na različite načine na sljedeće generacije.

Međutim, transgeneracijska trauma ne znači da će bol koju su doživjeli naši roditelji, bake i deke 100% odrediti ko smo. To znači da imamo veću mogućnost da patimo od depresije, anksioznosti, poremećaja spavanja, emocionalnih problema, hiperaktivnosti…

Nešto što pomenuta Mia treba da uradi je da nauči kako da se nosi sa svojom prošlošću kako bi mogla da prevaziđe svoju traumu. Snaga koju će dobiti ovim procesom omogućiće joj da bude najbolja za svog sina. Na taj način ona mu može dati ono što mu treba i pomoći mu u ponašanju. Ona ga može odgojiti u sretnog, snažnog i emocionalno zrelog muškarca.

​
​
STRUČNE REFERENCE/ STUDIJE/ BIBLIOGRAFIJA:
1. Chan JC, Nugent BM, Bale TL. Parental advisory: maternal and paternal stress can impact offspring neurodevelopment. Biol Psychiatry 2018;83:886‐94
2. Clarke HJ, Vieux KF. Epigenetic inheritance through the female germ‐line: the known, the unknown, and the possible. Semin Cell Dev Biol 2015;43:106‐16.
3. Ferguson‐Smith AC. Genomic imprinting: the emergence of an epigenetic paradigm. Nat Rev Genet 2011;12:565‐75.
4. Rakoff V. A long term effect of the concentration camp experience. Viewpoints 1966;1:17‐22
5. Harkness L. Transgenerational transmission of war‐related trauma. In: Wilson JP, Raphael B (eds). International handbook of traumatic stress syndromes. Boston: Springer, 1993:635‐43.
6. Yehuda R, Lehrner A. Intergenerational transmission of trauma effects: putative role of epigenetic mechanisms. World Psychiatry. 2018 Oct;17(3):243-257. doi: 10.1002/wps.20568. PMID: 30192087; PMCID: PMC6127768.


(Pripremila: Renata Bondarenko za www.uniqorner.com)

©Copyright
​NIJE DOZVOLJENO KOPIRANJE NASLOVA, TEKSTA, NITI DJELOVA TEKSTA I PRENOŠENJE NA DRUGE VEBSAJTOVE