Treba li oprostiti nekome ko nam je nanio psihičku i emotivnu traumu?

Relevatnost ovog pitanja se povećava u zavisnosti od količine boli koju je neko nanio drugoj osobi.

Možete se nositi sa manjim grijesima, povredama i uvredama na bilo koji način.  Ali kada je u pitanju oporavak od većih i ozbiljnijih povreda, onda nastaje problem.
Postoje dva suprotna gledišta o tome da li treba oprostiti nekome ko nam je nanio traumu i bol:

• “Moramo oprostiti” i onda ćemo biti dobro.
• “Ne smijemo oprostiti već se osvetiti, pa ćemo tek onda bolje brinuti o sebi".​

​Imajte na umu da ni u prvoj ni u drugoj rečenici nema uzročno-posljedične veze. Ne mora da znači da ćemo se osjećati dobro ako nekome oprostimo. I ne mora da znači da ćemo u budućnosti moći da se bolje brinemo o sebi ako ne oprostimo.

Opraštanje prestupniku uopšte nema efekta na izliječenje od traume. Ali opraštanje koje je fokusirano na nešto veće od traume pomaže pojedincu da ne zaglavi u vremenu kada se trauma dogodila, već da nastavi svoj život.

Ako se vaša rana trauma dogodila sa 6-7 godina, onda ste pomalo zaglavljeni u toj dobi. Što je trauma ranije nanijeta, veći dio ličnosti ostaje zaglavljen. To je razumljivo, svijest raste proporcionalno starosti. Ako je trauma kasnije nanijeta, do tog trenutka je ličnost već formirana i imate zrelost A ako se povreda dogodi sa 2-3 godine, onda je ličnost još uvijek nerazvijena, odnosno tek se razvija. Ako je sputana u razvoju, osoba ostaje zaglavljen u tim godinama.
Šta znači "zaglavljen u godinama"? To znači živjeti jednu ili drugu oblast života kao dijete. Tada sagovornik ispred sebe vidi odrasli organizam, ali osjeća da je pored njega malo dijete. I on preuređuje svoju interakciju sa njim ili njom kako bi se zaštitio.

Na sreću, to ne mora da traje zauvijek. Ali često su naša buduća ponašanja povezana sa vremenom kada smo doživjeli traumu, kroz strah, mržnju, bijes i druga teška osjećanja.

Ako ne oprostimo, ne opraštamo samo prestupniku, a bilo bi previše lako da je to slučaj. Ne opraštamo odraslima koji nas nisu razumjeli kada nam je bilo loše. Ne opraštamo instituciji, pa čak ni sferi života koja je u ovo bila uključena. Na primjer, ako smo bili traumatizirani u porodici, onda će porodica za nas dugo ostati izvor bola i straha. Ne opraštamo onima koji su znali, ali su ćutali. Što je još važnije: ako ne oprostimo, ne opraštamo sebi. Da, ne opraštamo sebi ono što nam se dogodilo. I vjerovatno ovo mnogi neće razumjeti. Sa sigurnošću će reći da su sebi oprostili. Međutim, sada osjećaju prezir prema sebi, ne žele da se bave sobom, ne vole svoje tijelo i svoje zanimanje, a sve to nakon onoga što im se dogodilo. Dakle, ne, nisu oprostili sebi. Obezvrijedili su sami sebe, ali nisu oprostili. Jer "ako oprostimo, prihvatamo posljedice". Ako ne prihvatimo posljedice, onda to zapravo nije oprost.

Oprostiti sebi i prihvatiti posljedice najvažniji je pokretač oporavka od traume. A ako osoba na silu zadržava mržnju prema počiniocu, ona bukvalno ne dozvoljava sebi da se oslobodi situacije. Shodno tome, ne dozvoljava sebi da prihvati posljedice.

To ne znači da sebe morate prisiljavati da oprostite. U paradigmi traume, riječ “sila” djeluje obrnuto. Što više prisiljavamo sebe, dobijamo više suprotnih efekata. Ako prisiljavamo sebe na oprost, kao rezultat se slamamo. Ako prisiljavamo sebe da ne oprostimo, i dalje se ne oslobađamo počinitelja. On je i dalje u našem umu. Živi u našem umu.

Riječ „radikalan“ ovdje takođe nije sasvim prikladna. Jer oprost je proces, ne može se desiti brzo, radikalno i odjednom. Moramo djelovati sistematski, ponekad svrsishodno, a ponekad strpljivo.

Stoga bi se riječ „oprostiti“ trebalo pojaviti u završnim fazama izlječenja. I koliko god to bilo teško, u početnim fazama vrijedi se skoncentrisati na "prihvatanje", a ne na oprost.

Posebno naglašavamo da prihvatanje ne znači i odobravanje. Ljudima se čini da će se, ako prihvate ono što im se dogodilo, složiti sa tim da im se to može ponovo dogoditi. Ali ni tu nema uzročno-posljedične veze. Da, nešto vam se desilo i ne mora vam se ponovo desiti. 

Traumatiziranoj osobi je potrebna jasna potvrda da je ono što je doživjela strašno i da su njena osjećanja validna. Prihvatanje onoga što se dogodilo ne protivrječi tome ni na koji način.

Desilo se. Gotovo je. I šta je sad poenta: mrzjeti prestupnika? Da, oni znaju da su loši ljudi. Ako to znaju, znaju i bez vas. A ako ne znaju, onda neće ni razumjeti, koliko god da ste ljuti na njih.

Sve što možete učiniti je postaviti svoje granice tako da vas nasilnici više ne povređuju. Ali pažnja: to ne mora da se radi sa mržnjom! Ako (još uvijek) ne možete živjeti bez mržnje, to je normalno. Ali vrijedi biti svjestan ovoga.

Ljudi se drže ljutnje i bijesa jer se nadaju da će oni doprinijeti trijumfu pravde. Kao "što ih više mrzim, to će ih kazna brže stići". Ali to nije tačno. Što ih više mrzite, to vam je bolnije živjeti. A one koji su vas povrijedili nije briga.

Što više mrzite i želite osvetu, udaljeniji je dio koji je ranjen. Umjesto na ljubav prema sebi, pažnja se usmjerava na mržnju. Nastavljate da "hranite" nasilnika umjesto da hranite sebe. Možda vam se čini da nemate snage i resurse da se izliječite. Ali ovo je iluzija, jer iste resurse trošite na pogrešno mjesto. Oni postoje u vama, ali se rasipaju na pogrešno mjesto.

Sasvim je opravdano i korisno misliti da će život kazniti prestupnike. Bijes vas može držati jedan period i on je opravdan, ali vremenom treba prestati njegovati misli o osveti. Misli o osveti treba doživljavati samo kao igru ​​uma i još jednu vezu sa prošlošću.

Postoji jedna velika životna istina koja treba sve da nas trgne, a to je: svi ćemo umrijeti. Svi će umrijeti na takav način da se nikome neće svidjeti taj proces. I svi umiru sami, čak iako imaju krug prijatelja. Neće nam se osvrariti svi snovi, desiće se gubici. Prestupnik će dobiti svoju kaznu i ovo će biti njegov lični pakao. A njegov lični pakao je mnogo efikasniji od pakla koji mu želite.

Da zaključimo: zdravi dio nas, bez obzira koliko velik ili mali bio, želi da ide dalje. On želi živjeti, ili barem pokušati živjeti. Ali kada ga sputavamo teškim mislima o prošlosti i učinjenoj nepravdi, ne damo mu da živi, ne damo sebi da se izliječimo.


(Autorka: Viktorija Novak, psiholog
​www.uniqorner.com)

​©Copyright
NIJE DOZVOLJENO KOPIRANJE NASLOVA, TEKSTA, NITI DJELOVA TEKSTA I PRENOŠENJE NA DRUGE VEBSAJTOVE