U neurotičnim porodicama isplativije je biti bolestan nego srećan i zdrav

U neurotičnoj porodici isplativije je biti bolestan nego živjeti i biti zdrav. Da bi izdržala život u takvim porodicama, djeci često ne preostaje ništa drugo nego da se razbole, jer je njima drugačije nemoguće živjeti.

Zato u takvim porodicama postoje hronične bolesti od kojih se uopšte ne isplati ozdraviti. Ozdravljenje bi bilo gore nego bolest.

OVO JE TUŽNA ISTINA:
Za vrijeme bolesti roditelji barem prestanu vikati, prisiljavati, pritiskati, udarati, zahtijevati; kod njih se uključi „ljubav“, a u stvarnosti vjerovatno strah da su uništili dijete i da će za to morati snositi odgovornost pred društvom, socijalnom službom ili pred vlastitim roditeljima kojih se i sami boje. Dijete se razboli – roditelji zaborave na svađe, na probleme, počnu se zbližavati jedno s drugim i posvećivati pažnju djetetu. Što je bolest teža, to duže traje privremeno primirje u porodici. Sva pažnja je barem na neko vrijeme – na dijete. Kupuju se pokloni i voće, dijete se utopljava, grli, njeguje, dozvoljava mu se da gleda televiziju koliko god želi, da se igra na internetu.

​Ponekad čak poklanjaju izuzetno skupe poklone, kako bi iskupili grijehe pred njim; mogu pokloniti novi telefon ili tablet. Nema zadaće, nema kućnih obaveza i zadataka, mir, tišina, spokoj i osmijesi pored tebe. U djetetu počinju vidjeti čovjeka. Da je živo i da može umrijeti.

Zato djeca i ne žele ozdraviti, jer znaju da će se čim ozdrave vratiti majka koja te vječno ne primjećuje, koja će opet stalno vikati na tebe, na oca, optuživati ga za sve, za sve grijehe svog života. Koja će optuživati muža kao oca da se ne bavi odgojem djeteta i da je sve zapustio. Vratiće se pijani otac, koji pije da bi odbranio svoje granice i osvetio se ženi za sve uvrede koje mu je nanijela. Vratiće se pažnja braći i sestrama. Dijete će opet gledati majku koja plače u kuhinji, koja ne može kontrolisati sebe i stalno se bori sa sobom, i vikom tjera sve ljude koji joj se približe. Koja sebi ne može dozvoliti odmor, jer jednostavno ne zna kako to učiniti, jer u njenoj podsvijesti i dalje sjede riječi njene majke, koja je hiljadama puta ponavljala: „Ništa od tebe neće ispasti, nikome nećeš trebati, ko će te takvu pogledati! Ostaviće te i sve ćeš vući sama, ali nećeš moći, jer ti ruke rastu iz…“.

Bolest je zaštitni mehanizam, spas djeteta od neadekvatnih roditelja, od svih tih prigovora i "smeća" kojim su preopterećene glave njegovih roditelja, od njihovih strahova, fobija i pritiska, od njihovog životnog pakla, od kojeg je nemoguće pobjeći. Ako se ne razboliš, nijedna normalna psiha to ne bi izdržala. Dijete ne može direktno reći roditeljima svoje povrede i zamjerke, pa ih izražava kroz bolest. Što je teža emocionalna atmosfera u porodici, to su teže bolesti. Psihički i tjelesni sistem djeteta kroz bolest pokušava da se zaštiti od teške atmosfere u porodici.

Samo nemojte porediti sebe i djecu. Mnogi roditelji ne primjećuju da viču; oni kažu da su tako navikli komunicirati, razgovarati. Ali dijete se ne može drugačije naviknuti na takav život osim kroz bolest. Kada bi običan čovjek sa strane posmatrao takvog roditelja, pomislio bi da ima histerični poremećaj, a za samu osobu u porodici to je uobičajen „razgovor“ sa djecom, to je „norma“ za takvog roditelja. Neurotik nikada ne primjećuje svoj neurotični obrazac; za njega je to norma. Zato se decenijama nikakve promjene i ne dešavaju.


​(Pripremila: Renata Bondarenko, psiholog i psihoterapeut
www.uniqorner.com)

©Copyright