U starosti nisu potrebni ni prijatelji, ni djeca, ni muž, ni žena, već ove četiri stvari

Imam šezdeset godina, od kojih sam skoro četrdeset bio uvjeren da su glavni oslonac u životu – najbliži ljudi.

Mislio sam da će starost biti lakša ako uz mene budu djeca, pouzdana žena, prijatelji za duge razgovore i zdravice. Činilo se, dovoljno je sačuvati odnose – i usamljenost ti ne prijeti. A onda sam ostao sam.

Ne odjednom, naravno. Sve kao i kod mnogih: sin – u svojoj porodici, troje djece, svoj ritam, svoje brige. Žena – bivša. Prijatelji – neko umro, neko se odselio, neko izgubio interes, a neko jednostavno postao drugačiji čovjek. Tako to biva. Ali upravo u tome leži glavna lekcija starosti.

Sjedim u kuhinji, šolja čaja, tišina. Televizor ugašen. Ispred prozora dvorište, poznato do svake klupe. I shvatam: u starosti nisu potrebni oni koje zovemo „najbližima“. Potrebne su sasvim druge stvari. Njih ima samo četiri.

Prva – umijeće biti sam i ne smatrati samoću nesrećom
To nije odricanje od komunikacije, već nezavisnost od njoj. Moja tetka je cijeli život provela sama. Radila je u školi, poslije u biblioteci. Ni djece, ni muža. Kao mlađi uvijek sam se pitao: kako ona to uspijeva? A njoj nikad nije bilo usamljeno. Imala je svoj ritual: svako veče čaj s limunom i knjiga klasika – Bunin ili Čehov. U kuhinji radio „Orfej“ i pletenje. Znala je ispuniti tišinu. Bila je cjelovita i dovoljna sebi. To je važno – biti cjelovit čovjek.

Tek sam u šezdesetoj počeo to učiti. Počeo sam ići sam u park, piti kafu u mirnom kafiću, šetati u zoru. Bez unutrašnje tjeskobe. Bez osjećaja da „su me zaboravili“. Shvatio sam da svjesna samoća nije odsustvo ljudi, već prisustvo sebe u vlastitom životu.

Druga stvar – uređen životni prostor
Ne udobnost iz časopisa, već uređenost – kada je sve pri ruci, sve jasno, sve tvoje. Izbacio sam pola nepotrebnih stvari. Prekinuo naviku da nešto „čuvam za svaki slučaj“. Zamijenio staru tavu, kupio novi termos i dobre papuče. Uklonio mnoštvo sitnica koje kao da nisu važne, ali smetaju. Sada ujutro ne tražim čarape, ne spotičem se o slomljenu stolicu, ne nerviram se tražeći punjač.

I najčudnije: što je manje suvišnog oko mene, to je lakše unutra. Kao da dišem slobodnije.

Vidim kod poznanice tri ormara stare odjeće, polomljeni luster u hodniku, kutiju s dugmadima pod televizorom. Sve čeka „dan popravke“, ali taj dan ne dolazi. Nije strašno, a u njenom glasu – umor. Kaže: „Ni sama ne znam zašto sve to držim.“

Drži, jer nije pustila. A uređenost – to je kad pustiš. I živiš samo s onim što ti treba.

Treća stvar – ravnodušnost prema tuđim ocjenama i mišljenju
To je prava nauka. Jednom mi na vikendici komšija reče:
"Što si stalno sam? Nemaš ženu, nema toplog boršča za ručak. Ja bez toga ne mogu."
Ja sam šutio. Jer znam da on svako jutro viče na ženu, sin s unucima dođe jednom godišnje da ga posjeti. Eto razlike – između onoga što se vidi i onoga što jeste.

Ravnodušnost prema tuđem mišljenju dolazi kad shvatiš vrijednost šutnje, izbora i svoje istine. Meni je dobro u staroj kući gdje pod škripi. Nosim svoj stari sako jer mi je udoban. Ne objašnjavam se. Ne pravdam. Ne hvalim.

Sjetih se rečenice japanskog pisca Tanidzakija:
„Najčistije dostojanstvo je u tihom pristajanju da budeš ono što jesi.“

To je o nama, onima preko pedeset. Ne pravdajte se nikome. Ne nosite težak džak opravdanja. U starosti leđa treba da budu slobodna.

Četvrta stvar – najtiša, ali i najvažnija – potrebnost samom sebi
To je kada imaš neko svoje zanimanje. Ne radi novca. Ne radi pohvale. Već radi samog kretanja života.

Na balkonu imam tri sanduka s paradajzom. Ne uzgajam ih zbog uroda, već da se brinem o njima.

Pišem bilješke u svesku. Ne za knjigu – za sebe.
Ujutro radim vježbe. Ne za rekorde – već da tijelo održim.
To stvara ritam. Dan nije prazan, nije isti, ne prolazi uzalud.

Jednom mi je nećaka rekla:
"Ujače, ti sve radiš kao da život tek počinje."
A zašto da ne? Zar se život završio?

Vidio sam žene koje se i kod kuće ujutro našminkaju, skuhaju kafu u džezvi, čitaju naglas stihove, pričaju s mačkom. I one – žive. A ima i drugih: imaju muža, djecu, prijateljice – ali nisu potrebne same sebi.

I evo do čega sam došao. U starosti, uprkos svim pričama, nisu potrebni oni oko tebe, već ono u tebi. Prijatelji, djeca, supružnici – dobro je kada ih ima. Ali to je promjenljivo.
A ove četiri stvari – umijeće biti sam, uređen životni prostor, ravnodušnost prema tuđim riječima i potrebnost samom sebi – to su prave oslonce.
​
(Slaviša V. za www.uniqorner.com)

©Copyright