Ukidanje određenih generacijskih porodičnih obrazaca je neophodno za zdrav život

Ukidanje suviše krutih porodičnih i društvenih obrazaca ponašanja je zdravo, jer nas ti kodeksi i obaveze čine zarobljenicima životnog plana koji nismo mi izabrali za sebe. ​

​Ponekad je bolje biti crna ovca nego ličnost stvorena onim lažnim savršenstvom koje definiše neke porodice.
Svi smo mi na neki način bili zarobljenici te nevidljive mreže ispletene porodičnim "obavezama" i moranjima, mnogo puta prenošenih s generacije na generaciju. Oni lebde iznad nas poput nevidljive svijesti, poput nekog "generacijskog duha" gdje postoje određene stvari koje moramo prihvatiti bez sumnje i pitanja.

U stvari, postupamo po tim obrascima kada smo djeca, dok se odjednom nešto ne probudi u nama. Umorni smo od toga da budemo taoci tih opominjućih pogleda, onih očekivanja zapisanih u porodičnoj vezi.

Svaka porodica je kao klan. To je dinamična i izuzetno složena dimenzija u kojoj su integrirani emocionalno naslijeđe, prošlost, uvjerenja, potiskivanja i, naravno, obaveze. Viktor Frankl, poznati austrijski neurolog i psihijatar, napisao je u svojoj knjizi “Doktor i duša” da je jedina gora stvar od patnje to da naša sopstvena patnja prođe bez svjedoka. Odatle vrijednost porodice kao prvog kruga sjećanja, nasljednika tog nasleđa.
Ako je ta patnja umotana u teška osjećanja, može dovesti do lošeg naslijeđa. 

​Nesvjesne obaveze koje nas oblikuju svaki dan
Obaveza (mandat) je nešto više od implicitne obaveze da svake nedjelje idemo na ručak sa roditeljima. Prije svega govorimo o onim obrascima razmišljanja i ponašanja koji "ciglu po ciglu" grade veliki dio našeg emocionalnog zamka. To je dio te psihogeneologije koja često djeluje kao istinski inhibitor vitalnosti i rasta.

Fraze poput „Ne mogu pogriješiti“, „Moram kontrolisati svoje emocije“, „Ne možete vjerovati ljudima“ ili „Ako mi kažu da griješim, to je zato što me ne vole“ definišu te obrasce. Vjerovali mi to ili ne, otisak koji ostavlja svaki od tih međugeneracijskih mandata djeluje kao uklesan čekićem i dlijetom u dubinama naše ličnosti.

Kognitivna psihologija je jedno od najboljih sredstava za razumijevanje ovog delikatnog okvira. Najznačajnija i najodlučnija uvjerenja stičemo u djetinjstvu kroz naše odnose sa porodicom. Autori poput Arona Beka podsjećaju nas da dio tih obrazaca takođe ima genetsku komponentu.

Prema studiji objavljenoj u časopisu Nature Neuroscience, naša DNK čuva informacije o stresnim i teškim iskustvima koja se prenose s generacije na generaciju. S obzirom na to, jedna stvar nam mora biti jasna. Genetska predispozicija ne određuje našu ličnost; ona nas samo predisponira. Međutim, ako težini naših gena dodamo kontinuitet ovih obaveza, vrijednosti, smjernica i diktata, nesumnjivo je moguće uspostaviti kontinuirani ciklus recipročnog osnaživanja.

Kako se riješiti porodičnih obaveza i obrazaca
Odbaciti porodične obaveze i obrasce nije baš lako. Postoje mnoge kulture i zemlje u kojima porodica ima veoma snažan uticaj. Dovođenje toga u pitanje gotovo je kao skrnavljenje onoga koji drži samo društvo na okupu. Kao što je Albert Ajnštajn jednom rekao, „lakše je razbiti atom nego predrasudu“.

Danas je takozvana transgeneracijska psihologija na vrhuncu. Ovo je terapeutska tehnika u kojoj se zaranja u porodično stablo kako bi spriječili da se obrasci iz prošlosti pokažu u sadašnjosti. Kao takvi, pomažu osobi da postane svjesna neprimjetne dinamike koja se uspjela prenijeti i koja zaustavlja njen rast, njenu sreću.

Ipak, izvan ovih fokusa, uvijek je korisno biti svjestan određenih aspekata našeg svakodnevnog života koji nam takođe mogu pomoći da se riješimo tih mandata. 

Ključevi za odvajanje od porodičnih obrazaca
Porodične obrasce i "obaveze" moramo shvatiti kao ugovore koje nismo potpisali. Možemo odlučiti da pristanemo na njih ako će nas lično i emocionalno obogatiti, ili ih možemo jednostavno odbiti, ne pristajati na njih.

​Obrazac je konstelacija verbalnih i neverbalnih kodova koje moramo znati dekodirati. Mi sami integrišemo mnoge obrasce razmišljanja koje treba preispitivati. Revolucija da se izvrši to oslobođenje mora početi od nas samih.

Uronite u svoja uvjerenja. Ideje poput "ja sam nespretan" ili "ne smijem ih iznevjeriti" su poput "iracionalnih ideja" koje nam je opisao Albert Ellis. One su korijeni disfunkcionalnih emocija kojih se moramo osloboditi.

Počnite ispitivati ​​one uobičajene fraze koje se mogu čuti u svim porodicama. Izrazi poput “tvoj dečko/djevojka nije dovoljno dobar za tebe”, “u ovoj kući, svi mi pripadamo ovoj političkoj stranci, ovoj religiji, ovom sportskom timu”, “učenje koje je gubljenje vremena” ili “raditi bilo šta drugo je jednostavno glupo...” Ovo su kodovi koje treba poništiti i početi razbijati u našim umovima.

Biti porodica ne znači da moramo imati istu sudbinu, samo zato što dijelimo istu krv. Ne - ako nam nameću sudbinu. Ne - ako to što jeste ima negativne posljedice. I ne, nikada ako nas ta dinamika podvrgne beskonačnom ciklusu nesreće.

Ponekad je prkositi i ukinuti te obrasce našeg porodičnog klana mnogo više od obaveze: to je potreba. Imamo pravo da reafirmiramo svoj lični integritet kako ne bismo doživjeli kompromitaciju našeg identiteta. Tako ćemo se distancirati od toga da budemo ona marioneta koju drugi stvaraju i nad kojom osjećaju da imaju kontrolu.
​

(obrada:  Renata Bondarenko, psiholog i psihoterapeut
www.uniqorner.com)
​
©Copyright
NIJE DOZVOLJENO KOPIRANJE NASLOVA, TEKSTA, NITI DJELOVA TEKSTA I PRENOŠENJE NA DRUGE VEBSAJTOVE