Vaš zadatak nije da mijenjate druge, već da sačuvate sebe

Mnogi ljudi se zanesu u scenarijima gdje je svo njihovo pažnja usmjerena na druge: nekoga treba spasiti, nekoga ispraviti, nekome nešto dokazati, kod nekoga zaslužiti ljubav.

To može izgledati kao dobrota, kao strpljenje, kao briga - i na početku zaista može biti izraz iskrenog saosjećanja.

Ali ako se zagledamo dublje, često iza toga stoji nezdravi obrazac. Čovjek živi u tuđim problemima, tuđim promjenama, tuđim sudbinama. A za sebe nema ni snage, ni vremena, ni pažnje. Na kraju ostaju iscrpljenost, ogorčenost i gorko osjećanje da ga niko ne cijeni.

Dobrota je predivna stvar. Ali je važno znati dozirati je. Jer ako se potpuno dajete onima koji ne traže pomoć ili nisu spremni da se mijenjaju - vi jednostavno nestajete. A to više nije ljubav, već izdaja samog sebe.

Priča 1:  Žena koja je cijeli život pokušavala da promijeni muža
Žena je bila u braku više od dvadeset godina. Muž je bio nagao, prgav, ne naročito pažljiv. Često ju je vrijeđao, omalovažavao, ponašao se grubo. Ali ona je sve praštala i trpjela. Mislila je: ako bude još nježnija, još strpljivija, on će sigurno shvatiti. Promijeniće se.
Čitala je knjige, išla na seminare, trudila se da bude "prava žena". Istovremeno je živjela u stalnoj strepnji. On bi bio hladan, pa bijesan, pa nadmeno ćutao. A ona je stalno tražila grešku u sebi.

Tek sa 45 godina žena je shvatila: on se nije promijenio - i ne planira. Samo mu je bilo zgodno što je pored njega neko ko uvijek oprašta.
Otišla je. Tiho. Bez skandala. Ali sa jasnim osjećajem: potrošila je godine pokušavajući da mijenjam drugoga, umjesto da brinem o sebi.
Zaključak: Ako se neko ne želi mijenjati vaš trud biće uzaludan.  Život prolazi dok vi „dajete šansu“ drugima, a ne sebi.

Priča 2: Muškarac koji je spašavao prijatelja, a on ga je izdao
Ovaj čovjek je imao prijatelja iz djetinjstva. Škola, fakultet, pa zajednički posao. Prijatelj je stalno upadao u nevolje: dugovi, otkazi, sukobi. Čovjek ga je pokrivao, pozajmljivao novac, nalazio mu posao, opravdavao ga pred zajedničkim prijateljima.
Osjećao je da to nije baš pošteno. Kao da je roditelj, a prijatelj nezreo i neodgovoran tinejdžer. Ali je trpio, jer „prijatelji se ne ostavljaju“.
Sve dok ga jednog dana prijatelj nije odao šefu kada nije ispunio zadatak. Prebacio je krivicu na njega i čak se nije izvinio.
Čovjek je ostao bez posla, sa osjećajem duboke izdaje i novim shvatanjem: svo to vrijeme je na svojim plećima vukao osobu koja je u svakom trenutku bila spremna da ga "proda" bez razmišljanja.
Zaključak: Pomoć zbog koje plaćate stabilnošću i dostojanstvom vodi samouništenju.

Mnogi i ne znaju da su odavno postali spasioci i donatori za nekoga
Uloga spasioca počinje neprimjetno, iz želje da se pomogne, da se podrži, da se pruži rame za plakanje. Ali ako neko stalno "visi" na tom ramenu, a vas niko ne podržava - to više nije dobrota, već zavisnost.
Mnogi ni ne primjećuju da već dugo žive kao "donori" - za partnera, prijatelja, rođaka. A onda se pitaju: Zašto se osjećam prazno? Zašto mi život nema smisla? Zato što sva energija odlazi u bezdan.

Očekivanja i stvarnost nisu isto
Postoji ogromna razlika između onoga kakav biste željeli da neko bude i kakav on zaista jeste.
Možete se nadati da će „procvjetati“, „odrasti“, „promijeniti se“. Ali ako iznova i iznova radi isto - to je ta osoba. Ne projekcija, ne potencijal, već stvarnost.
Što prije to vidite, biće manje razočaranja.

Pomoći jednom je jedno. Vući nekoga na leđima je nešto sasvim drugo
Podrška u teškom trenutku je važna. To je ljudski čin.

Ali ako godinama „pomažete“ nekome ko sam ništa ne preduzima,  to više nije pomoć. To je prebacivanje odgovornosti. I vrlo vjerovatno bićete potcijenjeni.

Spasioci često završe odbačeni
Surova, ali česta istina: kada prestanete da spašavate,  jednostavno vas odbace. Bez zahvalnosti, bez žaljenja. Čak možete čuti: „Mi te nismo ni molili da nam pomogneš.“
Zašto? Zato što ste bili korisni. Ne zato što ste bili važni.

Umjesto da mijenjate nekoga — pitajte sebe: šta vi želite?
Vaš život nije teren za prepravke drugih. Nije maraton izdržljivosti. Nije vječni test za dobrotu.
Postavite sebi pitanja: „Šta ja želim? Šta mi nedostaje? O čemu dugo sanjam?“ I usmjerite svoju snagu tamo. Prema sebi.
Brinuti o sebi nije sebičnost, već zrelost. To je način da ostanete živi — ne zbog drugih, nego zbog sebe.

Upravo tu počinje novi život. Onaj pravi. U kojem ne treba nikoga nositi na plećima, ubjeđivati ni spašavati.
​

​(Pripremila: Renata Bondarenko, psiholog i psihoterapeut
www.uniqorner.com)

©Copyright