Vjerujem da ne treba sve oprostiti, ne svima i ne uvijek

Mnogo se govori i opraštanju, šta ono jeste i šta nije, i kako treba opraštati. I to je istina. ​

Opraštanje ne znači da ćete zaboraviti i dopustiti da vam čine nepravdu, već opraštate da biste otpustili negativnost iz sebe, tj. umjesto da je gomilate u sebi, što vam može potpuno narušiti mir i zdravlje, vi opraštate i otpuštate. Sada je pitanje kada treba oprostiti, kada ne, kada treba pustiti da viša sila rešava stvari za vas, a kada i sami možete pružiti otpor i "vratiti milo za drago".​

Moj prijatelj Aleksandar, sa kojim sam vodila prilično dug razgovor na ovu temu, ima interesantno mišljenje, odnosno drugačiju teoriju kada je opraštanje u pitanju, pa je ovo želio podijeliti sa mnom i sa vama.

Kaže on ovako:
"Vjerujem da ne treba sve oprostiti, ne svima i ne uvijek. Možeš zatvoriti oči pred lošom šalom ili zanemariti riječi koje su izgovorene u naletu emocija. Ali ako je osoba namjerno i smišljeno nanijela štetu, ne treba joj oprostiti ni pod kojim okolnostima.
Da li bi ti oprostila osobi koja ti je ukrala novčanik? Ili uličaru koji te je (ne daj Bože) ubo nožem, nakon čega si mjesec dana provela u bolnici? Valjda ne. Osoba koja te je ponizila, nešto ti podlo smjestila, izdala te je za mene takođe vrsta kriminalca. Ta osoba ti je nanijela psihičku ranu, a ona ne boli ništa manje od fizičke rane. A ponekad čak sporije zarasta. Prestupnik i lopov je i ona osoba koja ti je ukrala nešto ništa manje vrijedno od novca - tvoje vrijeme. Vrijeme koje ćeš provesti oporavljajući se od mentalne traume. Biti svjestan svojih granica, shvatiti da si povrijeđena i ne željeti komunicirati sa osobom koja je za to kriva je apsolutno zdrava reakcija. Zašto akumulirati ljutnju u sebi? Podijeliti negativnost sa zločestom osobom  je mnogo razumnija opcija. Ako su te nezasluženo uvrijedili - uvrijedi i ti njih, vrati istom mjerom, pokaži zube. Mnogo puta možeš vratiti istom mjerom, umjesto da trpiš, ćutiš i opraštaš.

Samo jaka osoba je u stanju da se odupre pritisku društva koje poziva da se sve oprosti, odnosno, da se "proguta uvreda" i da se čovjek pretvara kao da je sve normalno. Slabiji "padaju" na to, jaki traže način da kazne krivca. Ne može biti drugačije, jer treba zaštititi sebe u budućnosti. Puno je loših ljudi. Treba staviti do znanja drugoj strani da nećeš ništa trpjeti i da si spremna da pružiš otpor.

Šta radi lopov kada ostane nekažnjen? On nastavlja da krade. Šta radi loša osoba, nitkov, sadista kada ne pružaš nikakvu reakciju? On nastavlja da nanosi štetu drugima. Vrati istom mjerom takvim ljudima, ponizi ih i uvrijedi, pruži žestok otpor, budi surov prema njima, tako će znati da ti ne mogu nanositi štetu. To je mnogo bolja opcija nego oprostiti. 

Što češće takvo stvorenje nailazi na otpor, veća je šansa da će prije ili kasnije preispitati svoje ponašanje i da će te pustiti na miru. To je kao sa dvorišnim huliganima: dok ćutke podnosiš njihovo ruganje i maltretiranje, oni će te rado zadirkivati, pa čak će te i istući. Ali ako pravilno odgurneš zlostavljača, malo je vjerovatno da će ti ponovo prići.

Ne volim one citate o tome kako ne treba pružati otpor zlu. Dobrotu ipak treba pametno koristiti i ne pokazivati je svima. Ljudi treba da zasluže tvoju dobrotu. Inače, to više nije dobrota kada je drugi zloupotrebljavaju, to je slab karakter."

Možda se neće svi složiti sa Aleksandrom, ali mi se ipak čini da je za mnoge stvari u pravu. Mislim lično da ne treba popuštati lošim ljudima, već se itekako braniti kada vam nanose nepravdu.


(Piše Jadranka Bogdanovski za www.uniqorner.com)

​©Copyright
NIJE DOZVOLJENO KOPIRANJE NASLOVA, TEKSTA, NITI DJELOVA TEKSTA I PRENOŠENJE NA DRUGE VEBSAJTOVE