Zašto izreka "niko te ne može povrijediti, povređuješ sam sebe" nije tačna

Počnimo sa pitanjem: Vjerujete li da možete razgovarati sa bilo kim, kako god želite, bez trunke takta ili empatije, čak i kada ste svjesni potencijalne povrede koju bi vaše riječi mogle uzrokovati?

Ako vjerujete u ovo, očekujete li i da vaše riječi i ton neće izazvati emocije kod primaoca?
Evo jasne ilustracije: recimo da ste na nekoj sahrani. Da li biste se usudili poremetiti sahranu, hrabro raspravljajući o najgorim karakteristikama pokojnika pred ožalošćenima, a sve pod maskom da su svi odgovorni za svoje emocionalne reakcije?

Ako bi vaša bezosjećajnost izazvala bijes kod druge osobe, da li biste nastavili da tvrdite da su njihove reakcije njihova sopstvena odgovornost, nevezano za vaše postupke?
Slično tome, da li biste namjerno govorili neljubazne stvari, za koje znate da bi izazvale nesigurnost kod vašeg djeteta, najboljeg prijatelja, roditelja, bake i djeda ili šefa?

Uprkos ovome, često čujemo kako mnogi životni treneri ili čak samo ljudi govore jedni drugima da su njihove emocionalne reakcije isključivo njihova odgovornost. Ako se osjećaju povrijeđeno ili ljuto, to je njihova greška jer „niko nas ne može povrijediti, sami povređujete sebe“. 

Zađimo dublje u temu.
U samom startu zaključak je: ljudi mogu i povređuju jedni druge – emocionalno, mentalno i fizički.
Evo zašto.
Zamislite scenario u kojem prijatelj ili član porodice zna nešto lično o vama, nešto što je okidač za vas. Potpuno su svjesni da nekoliko riječi mofu ponovo otvoriti tu emocionalnu ranu. Ljudi to rade, često namjerno ili nenamjerno, jer znaju šta i gdje su okidači kod osobe.

Ne govorimo da je osoba koja ovo doživljava bespomoćna i da mora reagovati na ovaj toksični i pogrešan čin. Međutim, nerealno je očekivati ​​da možemo ostati potpuno odvojeni i da nas ništa ne dotiče. Mi smo emotivna bića, a ne roboti bez emocija. Osim ako nismo stalno u oklopu, podložni smo bolu od nepromišljenih postupaka i komentara. Ovaj fenomen je sličan naučnom principu „uzroka i posledice“. Akcije pokreću reakcije.

Misliti da možemo biti u "stanju stalnog zena", otporni na vanjske uticaje, je naivno. Živimo daleko od mirnih mjesta, imamo svoje rane i traume, osjećamo mnogo toga. Ljudi su itekako sposobni da povrijede druge, što je sama suština “emocionalnog zlostavljanja”. Općenito je prihvaćeno da emocionalno zlostavljanje može biti jednako štetno kao i fizičko, s dugotrajnim posljedicama.

Nemamo svi luksuz da živimo kao budistički monasi, sa dovoljno vremena za introspekciju i lični razvoj. Realnost za mnoge je svijet koji je daleko od mirnih dvorana za meditaciju i mirnih vrtova. Za mnoge od nas, naši su dani ispunjeni navigacijom kroz minsko polje duboko ukorijenjenih lažnih uvjerenja, rvanjem sa upornim nesigurnostima i suočavanjem sa odbijanjem. Neki od nas nose teret zanemarivanja, dok drugi nose ožiljke raznih oblika zlostavljanja, kako iz djetinjstva, tako i naših svakodnevnih interakcija.

Ova teška iskustva, često sastavni dio našeg života, ograničavaju našu sposobnost da se distanciramo od svojih emocionalnih reakcija, da odvojimo svoju vrijednost od tuđih postupaka i da stalno njegujemo osjećaj unutrašnjeg mira. Ova stalna borba svjedoči o otpornosti ljudskog duha, ali takođe naglašava našu potrebu za empatijom i razumijevanjem u našim međusobnim interakcijama.

Štaviše, nemaju svi pristup znanju ili resursima iscjeljivanja neophodnim za prevladavanje patnje koju su prouzrokovali drugi. Privilegija je imati brigu i podršku potrebnu za racionalizaciju da ponašanja drugih ljudi ne bi trebalo da izazovu naše emocionalne rane.

Ovo uvjerenje da “ništa što kažemo ili radimo ne može povrijediti drugog” nenamjerno otvara vrata narcističkom i psihopatskom zlostavljanju, sugerirajući da ljudi mogu djelovati bez granica, jer svaka bol koja nastaje kao rezultat za koji je kriv primalac, onaj prema kome je bol usmjerena. Prebacuje se krivica na one koji trpe potencijalno opako i okrutno ponašanje.

Iako je istina da možemo naučiti da ponašanje drugih vidimo kao odraz njihovog karaktera, a ne naše vrijednosti, ovo je doživotni proces, bez zajamčenog uspjeha.

Naše emocije, razvijane hiljadama godina, omogućavaju nam da se povežemo i podsjetimo da smo zajedno u ovome. Nema ljubavi u nanošenju bola, a zatim u okrivljavanju povrijeđene osobe za njena osećanja. Nije glavno pitanje da li su povrijeđeni naš ego ili emocije. Ključna stvar je da ne treba namjerno dodati još više bola postojećoj rani.

Ako nam se desi da nekome nanesete štetu, bilo namjerno ili nenamjerno, da li je zaista tako teško pokazati empatiju i prihvatiti neku odgovornost za svoje postupke? Ovo važi čak i ako vjerujemo da osoba treba samostalno upravljati svojim emocijama.
U suštini, ova perspektiva je u skladu sa onom izrekom: „Strijela nas može povrijediti pri udaru, ali na nama je hoćemo li je ostaviti na mjestu i pustiti da se bol zagnoji“. Ponašanje drugih može nam u početku uzrokovati bol, ali trajanje i intenzitet naše patnje zavise od našeg kapaciteta i spremnosti da se (iz)liječimo.

Kada ti osoba kaže da si je povrijedio, ne možeš odlučiti da nisi. Od vitalnog je značaja zapamtiti snagu naših riječi i djela i potencijal koji one nose za nanošenje povrede. Zajednička je odgovornost komunicirati sa ljubaznošću, empatijom i poštovanjem. Ne radi se o tome da krivimo druge za svoja osjećanja, već da priznamo da zaista možemo nanijeti bol, a kada to učinimo, trebalo bi preuzeti odgovornost. Radi se o prihvatanju naše zajedničke ljudskosti, prepoznavanju naših inherentnih emocionalnih veza i nastojanju da se njima krećemo sa što je moguće više saosjećanja i razumijevanja.

Dakle, promijenimo način razmišljanja sa okrivljavanja na razumijevanje, sa optužbe na saosjećanje. Pređimo od uvjerenja da su naše riječi i djela lišeni posljedica, do shvatanja da ona imaju težinu i da zapravo mogu uzrokovati bol.

Razmislite o ovome: Šta ako bismo, umjesto da insistiramo da se neko ne osjeća povrijeđenim, ponudili empatiju? Šta ako bismo, umjesto da odbacimo njihovu bol, potvrdili njihova osjećanja? Ovdje se ne radi o njegovanju kulture žrtve, već o podsticanju kulture empatije i poštovanja.

Ova promjena paradigme ne zahtijeva od nas da budemo u savršenom zen  stanju ili vječno zaštićeni od potencijalne emocionalne štete. Umjesto toga, od nas se traži da budemo svjesni svojih riječi i djela, da razumijemo njihov potencijalni uticaj i preuzmemo odgovornosti kada prouzrokuju bol.

Ne treba se ponašati kao da hodamo po ljusci jajeta, živeći u strahu da nekome izazovemo emocionalno uznemirenje. Umjesto toga, zalažemo se za svjesnu komunikaciju, u kojoj poštujemo moć naših riječi i djela i nastojimo da ih mudro koristimo.

Griješiti je ljudski, i neizbježno ćemo ponekad povrijediti druge, kao što ćemo i mi biti povrijeđeni. Međutim, važno je kako ćemo odgovoriti na ove situacije. Poričemo li svoju ulogu, insistirajući da je druga osoba isključivo odgovorna za svoja osjećanja? Ili priznajemo povredu koju smo nanijeli, iskreno se izvinjavamo i nastojimo da učimo iz iskustva?

Na kraju, radi se o razvijanju emocionalne inteligencije i empatije, razumijevanju da naši postupci utiču na druge i preuzimanju odgovornosti kada uzrokuju bol. Radi se o shvatanju da, iako ne možemo kontrolisati kako drugi reaguju na nas, možemo kontrolisati svoje postupke i nastojati da minimiziramo štetu.

Da ponovimo, emocionalna bol nije izolovano, samonametnuto iskustvo. Mi smo društvena bića i naše interakcije neizbježno utiču na one oko nas.

Dakle, hajde da odbacimo štetno i netačno uvjerenje da ne možemo povrijediti druge. Hajde da razvijamo empatiju, razumijevanje i želju da budemo bolji. Jer “kada nam osoba kaže da smo je povrijedili, nemamo pravo odlučiti da nismo.”

​
(Pripremila: Martina Petruhin za www.uniqorner.com)

​©Copyright
NIJE DOZVOLJENO KOPIRANJE NASLOVA, TEKSTA, NITI DJELOVA TEKSTA I PRENOŠENJE NA DRUGE VEBSAJTOVE