Zašto je nemoguće spasiti svoje bližnje, zašto se javljaju bolesti, i druge mudre lekcije Eriha Froma

Ime Eriha Froma dobro je poznato onima koji su se ikada zamislili nad smislom života, nad ljubavlju i slobodom. Bio je mislilac koji je umio spojiti filozofiju, psihoanalizu i jednostavno ljudsko opažanje.

U njegovim tekstovima ne osjeća se suha nauka, već dah života: kao da sjedi pored nas i smireno objašnjava zašto smo nesretni i kako može drugačije.

From se nije bojao govoriti o najtežim temama: o bolesti, samoći, praznini savremenog društva. Ali paradoks je u tome što njegova razmišljanja ne vode u beznađe. Naprotiv – u njima se osjeća nada: čovjek se može promijeniti ako se odluči na iskrenost prema samome sebi.

Kako je i sam filozof pisao: „Čovjek postaje čovjek tek onda kada prestane biti stvar“.

Zaborav sebe i problem unutrašnje ravnodušnosti

1. „Naš moralni problem je ravnodušnost čovjeka prema samome sebi“.
U ovoj rečenici krije se čitava drama.

Koliko se ljudi može sresti koji na riječima brinu o bližnjima, a pritom sami hodaju s očima punim umora. Neko radi bez odmora jer „tako treba“. Neko se drži za odnose u kojima nije cijenjen, samo da ne bi bio sam. Neko se smije u društvu, a kod kuće ne može zaspati jer mu srce steže tuga.

Briga o sebi nije narcizam niti egoizam, već elementarno poštovanje prema vlastitoj duši. Ali društvo često sugerira suprotno: misli na druge, trpi, ne žali se. Tako nastaje generacija ljudi koji su navikli gušiti bol, skrivati suze i to nazivati „snagom“.

I tu Fromm kao da podsjeća: ravnodušnost prema sebi nije vrlina, već bolest duha.

2. „Niko ne može ‘spasiti’ svog bližnjeg tako što će umjesto njega napraviti izbor. Sve čime jedan čovjek može pomoći drugome jeste da mu iskreno i s ljubavlju, ali bez sentimentalnosti i iluzija, pokaže postojanje alternative“.
Koliko se priča može sjetiti u kojima su ljudi pokušavali „prepraviti“ voljenu osobu, izvući je iz tame, uvjeriti je da živi drugačije. I svaki put sve se svodi na jednostavnu istinu: ne može se živjeti tuđi život.
Najviše što je moguće jeste pokazati alternativu. Ali odluka uvijek ostaje na drugoj osobi.

3. „Mi smo ono što smo sebi usadili i ono što su nam drugi usadili o nama.“
From je uočio: naš identitet ne formira se samo iznutra. Na nas utiče sve – roditelji, prijatelji, kolege, slučajne riječi prolaznika. Ponekad jedna usput izrečena primjedba ostaje urezana godinama i oblikuje samopouzdanje ili, naprotiv, kompleks.

Zar nije poznata situacija: u školi neko nekoga jednom nazove „smiješnim“ ili „ružnim“, i ta riječ se tako duboko utisne da odrasla osoba kasnije decenijama živi u njenoj sjeni.

From je upozoravao: tuđe procjene su ogledalo. Ali u njega treba gledati oprezno, ne prihvatajući tuđi odraz kao apsolutnu istinu.

4. „Samo čovjek koji vjeruje u sebe sposoban je vjerovati drugima“.
Ova tvrdnja podsjeća na jednostavnu životnu zakonitost: ako nema unutrašnjeg oslonca, nemoguće je vjerovati drugima. Nepovjerenje proizlazi iz vlastite nesigurnosti.

Neko stalno provjerava partnerov telefon jer ne osjeća vlastitu vrijednost. Neko se boji povjeriti posao kolegama jer je uvjeren da će „sam bolje uraditi“.
From je u tome vidio slijepu ulicu. Jer povjerenje nije slijepa naivnost, već hrabrost koja raste iz unutrašnje sigurnosti.

5. „Koliko je važno izbjegavati prazne razgovore, toliko je važno izbjegavati loše društvo“.
From upozorava na opasnost praznih razgovora i lošeg društva
U svakodnevici je lako zaglaviti u praznim razgovorima: pričati o vremenu, komšijama, beskrajnim vijestima. Naizgled bezazleno. Ali nakon takvih razgovora često ostaje osjećaj praznine, kao da je vrijeme uzalud potrošeno.

I zaista, u prisustvu toksičnih ljudi duša kao da se suši. Oni vuku nadolje, šire cinizam, čine nas težima. S njima je nemoguće rasti.
Nasuprot tome, pored onih koji govore iskreno i duboko, čak i tišina postaje ispunjena.

6. „Sama smrt je strašna, ali pomisao da će čovjek morati umrijeti a da zapravo nije živio – nepodnošljiva je“.
Ove riječi kao da su upućene svakome ko život odgađa „za kasnije“: putovanja, izjave ljubavi, snove o novoj profesiji. Čovjek sebe uvjerava da će stići, da vremena ima beskonačno. Ali jednog dana dolazi spoznaja: „kasnije“ možda nikada neće doći.

Filozof kao da podsjeća: život nije generalna proba. To je scena na kojoj predstava već traje. A publika očekuje stvarnu igru, a ne vječnu pripremu.

7. „Nesretna sudbina mnogih ljudi posljedica je izbora koje nisu napravili“.
Mnoge tragedije ljudske sudbine ne nastaju iz pogrešnih izbora, već iz njihovog izostanka.
Koliko je sudbina slomljeno neodlučnošću: ne izgovoriti važne riječi, ne priznati osjećaje, ne riskirati, ne otići iz toksičnog odnosa. Na kraju čovjek ne izabere ništa i dobije život koji je proživio neko drugi, a ne on sam.

8. „U žurbi da imamo, zaboravljamo biti“
Ova rečenica zvuči kao dijagnoza našeg vremena. Beskrajna trka za statusom, stvarima i uspjehom pretvara ljude u bića koja nemaju snage stati i jednostavno živjeti.
Neko troši najbolje godine na kredite i hipoteke, zaboravljajući večeri s bližnjima. Neko mjeri vrijednost života brojem poslova i kupovina.
Ali sreća ne dolazi s stvarima. Ona dolazi kada postoji vrijeme da se sluša tišina, smije s prijateljima, grle djeca.

9. „Čovjek koji ne može stvarati želi uništavati“.
Može se sjetiti ljudi koji stalno kritikuju tuđe projekte, obezvređuju uspjehe, ruše odnose. Najčešće iza toga stoji praznina: ne znaju graditi, pa to nadoknađuju rušenjem.
Stvaranje je uvijek teže. Ali upravo ono donosi unutrašnju radost i smisao.

​10. „Koliko god zvučalo čudno, sposobnost da budeš sam uslov je sposobnosti da voliš“.
U tome ima duboke istine. Čovjek koji ne može podnijeti tišinu u vlastitom društvu tražiće u partneru samo spas od praznine. Ali to nije ljubav, već zavisnost.
Samo onaj ko je naučio pronalaziti radost u samoći može darovati ljubav bez straha da će izgubiti sebe.

11. „Bolest u suštini nije ništa drugo nego želja za onim što ne bi trebalo željeti“.
From je u bolesti vidio ne samo medicinski, već i duhovni aspekt. Kada čovjek stalno juri za onim što ga iznutra razara – priznanje po svaku cijenu, bogatstvo, moć – tijelo počinje slati signale.
I zaista: hronični stres, neispunjene želje, stalna trka za nedostižnim narušavaju zdravlje više nego virusi.

12. „Čovjek se pretvorio u robu i svoj život posmatra kao kapital koji treba isplativo uložiti. Ako u tome uspije, njegov život ima smisao, a ako ne – on je gubitnik. Njegova vrijednost određuje se potražnjom, a ne njegovim ljudskim kvalitetima: dobrotom, inteligencijom, umjetničkim sposobnostima“.

Savremena kultura često procjenjuje ljude prema principu korisnosti: uspješan znači vrijedan, neuspješan znači gubitnik. Dobro srce, talenat i poštenje postaju „nekonkurentni“.

Ali upravo to nas pretvara u robote.
From je upozoravao: ljudska vrijednost ne mjeri se potražnjom, već dostojanstvom. I ta poruka danas je aktuelnija nego ikada.

From nije nudio gotove recepte za sreću. On je prije svega postavljao ogledalo pred čovjeka, tjerajući ga da se zapita: „Da li zaista živiš?“.
Njegove misli o bolesti, samoći, praznini i slobodi zvuče kao izazov svakome ko pristaje na život „kao i svi“.
Kako je i sam govorio: „Najvažnije u životu nije ono što nam se dogodilo, već ono što smo postali“.
​

​(Pripremila: Slavica Dević
www.uniqorner.com)

©Copyright