Zašto nemate energije: Sadhguru o 3 simptoma bolesnog uma koji smetaju čovjeku da živi

Postoji jedna čudna, tiha istina, o kojoj se obično ne govori naglas: većina ljudske boli – nije u tijelu. Ona je negdje dublje. Negdje u onom mjestu gdje čovjek ostaje sam sa svojim umom.

Jogin i mistik Sadhguru jednom je rekao: „Kad biste znali upravljati svojim tijelom kao mašinom, ono bi vam služilo bez ikakvih prigovora. Ali kad biste znali upravljati umom – živjeli biste potpuno drugačiji život.“
Prema njegovim riječima, 70% patnji, bolesti, briga i slomljenih sudbina – nije o tijelu. To je o umu. Tačnije, o njegovom nezdravom stanju. I to nije nešto izuzetno – ne. To je već skoro svakodnevnica. Kada čovjek ne može biti u sadašnjem trenutku, ne zna osjetiti ljepotu trenutka, izgubljen je u mislima, preopterećen informacijama, zatvoren u vlastite zaključke.

Sadhguru ističe tri simptoma nezdravog uma.
Ali prije nego što pređemo na njih, vrijedi se prisjetiti riječi Franza Kafke: „Ne treba da izlaziš iz sobe. Ostani za stolom i slušaj. Čak i ne slušaj, samo čekaj. Čak i ne čekaj, samo budi tih i sam. I tada će ti se svijet sam ponuditi – ne može drugačije; on će se u ekstazi otkotrljati pred tvoje noge.“
Ali da bi čovjek zaista bio – mora biti u sebi, a ne u zamci vlastitog uma.

Prvi simptom: intelekt kao jedini alat
Svijet je postao pametniji, ali ne i mudriji. Naučili smo analizirati, rastavljati, uspoređivati, dovoditi u sumnju. To je dobro. Ali postoji nešto što intelekt ne može obuhvatiti. Ljubav, na primjer. Ili osjećaj ljepote. Ili smisao.

Sadhguru kaže: „Intelekt je poput skalpela. On može samo rezati. A vi želite shvatiti šta je život tako što ćete ga razrezati?“
I tu je zamka: intelekt je sjajan alat. Ali samo alat. A mi smo počeli živjeti kao da je on – sve. Roditelji se raduju kada su im djeca „pametna“, ali zaboravljaju pitati – znaju li osjećati? Ovo je prvo pokoljenje u kojem se djeca dosađuju već s 12 godina. Ne zato što imaju malo igračaka – pred očima im je cijeli svemir u telefonu. Ali ga ne doživljavaju. Samo ga gutaju. Brzo. Bez ukusa.

Intelekt se pregrijava. Ne može da izdrži kada mu se daje previše informacija, a nijednog živog, tjelesnog, emotivnog iskustva. A, kako mudrac kaže, „životu je potrebna punoća“. Njega se ne može spoznati kao formulu. Njega se može samo popiti. Kao vino. Polako. Sa ukusom.

Drugi simptom: stalno „prežvakavanje“ misli
Svi znaju da posle obilne večere vuče san. A je li se iko zapitao – zašto poslije intenzivnog dana punog misli takođe ne želimo ustati iz kreveta? Zato što mozak nije beskonačna baterija. On se umara. A kada misli teku bez kraja, bez smisla, bez pravca, to nije razmišljanje – to je unutrašnja buka.

Sadhguru kaže: „Usporavanje može doći od hrane, ali i od misli.“
I teško je s tim raspravljati. Ko je ikad pokušao od jutra do večeri rješavati probleme, juriti rokove, brinuti za sve redom – zna: do večeri ne ostaje ni tijela ni duše.

Postoji nešto razarajuće u toku nekontrolisanih misli. Pogotovo kada čovjek počne vjerovati da je to – on sam. Da su te brige, ti scenariji, ta vječna „šta ako“ – njegova prava priroda. A to je samo radio koji niko nije ugasio.
Ipak, taj radio je naš. Mi možemo pojačati zvuk. Ali ga možemo i stišati. Ne moramo biti robovi svojih misli. Možemo biti njihovi režiseri.

Treći simptom: život u zaključcima
Um je sklon zaključcima. On voli: „ovo je dobro“, „ovo je loše“, „ovo je moje“, „ovo je neprijateljsko“. I sve bi to bilo u redu, da se na tome ne grade cijele sudbine. Ali problem je u tome što čovjek počinje vjerovati: moji zaključci – to je istina. A sve što je izvan te istine – laž, prijetnja, glupost.

„Vaša psihološka drama – to nije svijet“, kaže Sadhguru.
Ali čovjek se zatvara u vlastite šeme, ljuti se na ono što je sam izmislio, pati od scenarija koje je sam "napisao". Kao likovi u drami koja postoji samo u jednoj glavi.

Paradoks je u tome što su ti zaključci doneseni nekada davno – u prošlosti. Ali oni i dalje oblikuju sadašnjost. I ne daju da se vidi stvarno sadašnje – živo, promjenljivo, neočekivano.

Seneka je govorio: „Više patimo u mašti nego u stvarnosti.“ A upravo to ima na umu Sadhguru. Ne muče nas događaji. Muči nas njihovo tumačenje.

Ova tri simptoma nisu presuda. Oni su ogledalo. Sadhguru ne kaže: „Vi ste bolesni.“ On predlaže da pogledate: „A šta ako upravo tako izgleda vaše mišljenje – i upravo ono vam ne da da osjetite život?“

On ne traži vjeru. On nudi praksu. Uspori. Prisluškuj. Vidi. Osjeti. Ne umom – već tijelom. Srcem. Budi s životom ne kao istraživač pod mikroskopom, već kao zaljubljeni, koji dotiče i drhti.
​

​(Pripremila: Slavica Dević
www.uniqorner.com)

©Copyright