Zašto sam prestala da budem "dobra osoba" - i napokon se osjećam živo

Dugo sam vjerovala da biti "dobra osoba" znači sve trpjeti, svima ugađati, uvijek biti tu, ćutati kad me boli i smiješiti se dok me grizu iznutra. Učili su me da budem fina, poslušna, obazriva.

Da pazim da nekoga ne povrijedim, da ne budem sebična, da ne dižem glas. I ja sam to radila. Godinama. Decenijama.
Sve dok nisam osjetila da više ne znam ko sam. I dok nisam shvatila da biti "dobra" po tuđim mjerilima znači zaboraviti sebe.

Biti „dobra“ me umorilo
Dobra osoba uvijek sluša. Dobra osoba uvijek oprašta. Dobra osoba ne traži ništa zauzvrat. Dobra osoba je jaka za sve, a slaba za sebe.

A šta sam ja imala od toga?
Ljudi su me uzimali zdravo za gotovo.
Moje granice nisu poštovali jer ih nisam ni imala.
Kad sam ja bila slomljena, niko nije pitao kako sam.
A kad sam se jednom pobunila – onda sam postala „teška“, „hladna“, „drugačija“.

Shvatila sam da ljudi ne vole „dobre osobe“ – oni vole korisne osobe. One koje se ne bune. Koje uvijek mogu više. Koje će iznova i iznova davati, čak i kad više nemaju šta da daju.

Prestanak ne znači postati loš – nego stvaran
Prestati da budeš „dobra osoba“ ne znači da postaješ loš čovjek. To znači da više nisi "na prodaju". Da tvoje emocije, vrijeme, trud i energija imaju vrijednost. I da to više ne poklanjaš svima koji zatraže – samo da te vole.

Počela sam da govorim „ne“ bez osjećaja krivice. Da završavam razgovore kad osjetim nepoštovanje. Da biram sebe i kada to znači da će me neki ljudi napustiti. Da pustim one kojima nikada nije ni bilo stalo – samo sam ja to željela da vjerujem.

Dobra osoba nije ona koja sve trpi – nego ona koja zna svoju vrijednost
Dobra osoba ne mora biti tiha. Ne mora ćutati dok joj srce puca. Ne mora uvijek biti dostupna. Ne mora uvijek pomagati. Dobra osoba može biti i ona koja zna reći: „Ne mogu. Ne želim. Dosta mi je.“

U društvu koje posebno od žena traži da stalno budu nečije majke, partnerke, podrška, rame za plakanje, kuharice, psihoterapeuti i domaćice – kad kažeš „neću više to“, postaješ problem. Ali ja nisam problem. Ja sam čovjek koji je napokon odlučio da živi.

Šta se desilo kad sam prestala biti ‘dobra’?
Ljudi su se počeli čuditi mojoj tišini.
Neki su nestali – jer nisu mogli više upravljati mnom.
Drugi su se naljutili – jer sam prestala da im ugađam.
Ali oni pravi su ostali – i po prvi put, zaista me vidjeli.

Počela sam živjeti laganije. Bez grča da ću nekoga razočarati. Bez stida jer sam umorna. Bez potrebe da se opravdavam za svaki svoj izbor. I prvi put – osjećala sam se slobodno. I živo.

Biti ‘dobra osoba’ me skoro ubilo – iznutra
Biti „dobra“ me naučilo da stavim sve druge ispred sebe. Da stisnem zube. Da se smijem dok me boli. Da budem jaka kad mi se samo plače. Ali to nije život. To je preživljavanje.

Prestala sam da budem dobra – jer sam odlučila da budem iskrena. Autentična. Svoja. Bez maski. Bez lažnog mira. Bez gutanja svojih istina da bi neko drugi spavao mirno.

Živjeti za sebe nije sebičnost – to je iscjeljenje
Ljudi će ti reći da si sebična kada se promijeniš. Da si hladna. Da si postala neko drugi. Ali to nisu istine – to su reakcije ljudi koji gube koristi od tvoje potčinjenosti.
Nisam postala loša. Samo više nisam spremna umirati za tuđa očekivanja. Naučila sam da mogu biti dobra – ali ne i budala. Empatična – ali ne i glupa. Otvorena – ali sa granicama.

Zaključak: Sada sam živa. I to je dovoljno.
Prestala sam da budem „dobra osoba“ u tuđim očima, i počela da budem živa osoba u svojim. Ne dugujem nikome objašnjenje. Ne nosim više tuđe terete. Ne gasim svoj sjaj da bi neko drugi mogao da sja.

I znaš šta? Ne bih se vratila na staro ni za šta na svijetu.

Ako te je ovaj tekst dotakao, podijeli ga s nekim ko možda još uvijek pokušava biti „dobra osoba“ po cijenu vlastite sreće. Jer ponekad, najveći čin ljubavi – je onaj koji dajemo sebi.

​(Pripremila: Martina Petruhin
www.uniqorner.com)

©Copyright