Zašto se ne treba smijati nekome ko je pao

Kad sam se rodila, prabaka Akulina imala je devedeset godina. Bila je veoma stara. Sjećam je se, imala sam dvije i po godine kad sam je jednom posjetila.

A ona je tada imala devedeset dvije. Moji roditelji i ja smo bili u posjeti selu na obali jezera Čeremenjecko. Prabaka je nosila tamnu haljinu, kecelju i bijelu maramu. Bila je to mršava starica bistrih plavih očiju. Mirisala je veoma dobro: na suvo bilje, hljeb i svježe mlijeko.

Kad sam bila dijete, mirisi su bili tako živi! Prabaka je sama muzla kravu. Ja sam stajala podalje i posmatrala, nisam se smjela približiti. I gledala kako se potoci mlijeka slivaju u kantu. Bijelo mlijeko, bijela pjena, bijela marama...i zlatna svjetlost koja je prodirala sa prozorčića. Jednog dana, moja prabaka je uzela malu ribarsku stolicu. Sa rastegnutim sjedištem od tkanine. Prabaka je sjela na nju da pomuze kravu i pala. Na leđa. Nije je boljelo. Stolica je bila mala. Ja sam se tada počela smijati. Imala sam samo dvije godine i bila sam mala. Prabaka Akulina je ustala, otresla prašinu i nasmiješila mi se. A onda sam počela gorko plakati. Suze su potekle i vrela knedla mi se stvorila u grlu. Plakala sam glasno i očajno, grlila prabaku, hvatala se za njenu kecelju, pritiskala se uz nju. Ona me je tješila: „Ne boli me, Ana! Ne boj se! Ostarila sam, pa sam se srušila!“ Gorko sam plakala jer sam se prije toga smijala. Okrutni smijeh onome ko je pao mi je razdirao srce. Moj sopstveni smijeh. Ja sam shvatila da ima nečeg zlog u tome, ali to tada nisam mogla objasniti. Jer sam bila mala i znala sam svega nekoliko riječi. Ali naučila sam najvažniju stvar: spoznala sam ono šta mi je bilo u srcu. I još negdje: možda u traci zlatne svjetlosti s prozorčića. U njoj su letjele male čestice prašine. Poput nas. Kao ljudi. Kao duše ljudi. Milioni ili milijarde čestica prašine. 

Kada neko star i slabašan padne, to uopće nije smiješno. Smijeh tim ljudima je odraz onog zlog u duši. 
Prabaka me je tješila. Pomilovala me je po glavi, nakon čega sam prestala plakati.
Ponovo sam jako plakala kada su mi rekli da je umrla. Imala sam tada pet godina. A ona devedeset pet. Sjedila sam na svojoj ribarskoj stolici kod kuće u gradu. I gorko sam plakala. Ali bilo je obasjano napolju. Zimski sunčan dan. I baš tako, zlatne čestice prašine letjele su u snopu. I nikada se više nisam smijala onome ko bi pao. Čak ni klovnu. Nema ništa smiješno u padu. Bolje je pomoći ako možete. Ako ne možete, barem se nemojte smijati. 

​
(autorka: Ana Kirjanova
prevod i obrada: www.uniqorner.com)