"Živio je više od 110 godina, jer je jeo ono što ti smatraš nezdravim" - ljekar M. Goren o dugovječnim ljudima

Doktor Mihail Goren

„Godine 1930 su me operisali u jednoj bolnici u Kišinjevu, nakon čega mi je ostao samo jedna bubreg. Upravo tada sam sebi dao obećanje da ću na neki način ojačati svoje zdravlje.

Odlučio sam da provjereni način potražim kod dugovječnih ljudi. U bolnici sam nastojao biti u društvu staraca, zbog čega su se doktori stalno šalili na moj račun. Razgovarajući sa starcima, molio sam ih da mi ispričaju o svom životu. I ti razgovori su me mnogo čemu naučili“ – ovako je svoja sjećanja dijelio stari ljekar Mihail Goren.

Među sagovornicima Mihaila Gorena bili su dugovječni ljudi koji su doživjeli 110–120 godina. Ljekar, koji je u to vrijeme i sam bio pacijent, slušao je te poštovane starce i nije vjerovao svojim ušima. Mnoge njihove životne navike su se kosile sa njegovim ubjeđenjima. Ali, kako su se te navike često ponavljale, Goren je odlučio da ih usvoji. Pred kraj života, Mihail Goren je odlučio podijeliti ovo znanje, potvrđeno i njegovim bogatim ljekarskim iskustvom.

„Prvo ću ti reći nešto važnije od hrane“
„Znajući za moj interes za dugovječnost, jednog dana je u moju sobu ušao doktor B. i reče da, ako požurim, mogu vidjeti savremenika Napoleona. Objasnio je da je jednom 80-godišnjem pacijentu po imenu Jankel došao u posjetu djed. Požurio sam u susjednu sobu i ugledao starca kako sjedi pored kreveta bolesnika. Posjetilac je imao sijedu bradu i plave oči koje su me zadivile svojom živahnošću. Kad je govorio, vidio sam mu požutjele zube. Bili su malo istrošeni od starosti, ali su svi bili na svom mjestu“, pričao je Mihail Goren.

Goren ga je upitao koliko ima godina i poželio mu da doživi 120. Govorio je što je mogao glasnije, misleći da starac zbog godina loše čuje. Na to mu starac reče:
„Ne vičite, ogluvjeću od vas. Dobro čujem. I nemojte mi govoriti o 120 godina, jer ja već imam 126.“

Svi prisutni u sobi od iznenađenja su ispustili glas divljenja. Svima je bilo zanimljivo šta je pomoglo tom starcu da poživi toliko dugo. Tako je Goren saznao da je starac cijelog života rano lijegao i ustajao prije svitanja. Ali ta navika Gorena nije toliko zanimala. Prekinuo je starca i s nestrpljenjem ga upitao čime se hranio cijeli život.

– „Prvo ću ti reći nešto važnije od hrane“, mirno nastavi starac. „Dva puta sedmično postim. A u ostale dane jedem kukuruznu ili proso kašu, hljeb, luk, rotkvu, kiselinu, sir. Volim pasulj-čorbu. Ljeti pijem jogurt, jedem puno voća iz svog vrta. Uvijek slijedim pravilo: bolje manje pojesti nego se prejesti.“

– „Zaboravili ste spomenuti ribu i meso“, ubaci se Mihail Goren.

– „To jedem jednom sedmično i za praznike“, pojasni starac.

Gorenu to nije bilo jasno. Pomislio je da je starac vjerovatno cijeli život proveo u siromaštvu i da si nije mogao priuštiti mnogo hrane. Ali starac ga je uvjerio da njegova porodica nikada nije oskudijevala. Smatrao je da čovjek jednom sedmično može jesti šta poželi, to neće naštetiti zdravlju. Ali ako to radi češće, onda to već čini na račun svog zdravlja.

„Ovu mudrost vas ne može naučiti nijedan ljekar“
Još jednu lekciju o dugovječnosti Goren je dobio nekoliko godina kasnije. Tražio je baštovana. Jednog dana na vrata mu dođe starac bosih nogu. Pozdravi ga i ponudi svoje usluge. Rekao je da je Bugarin i da ima 96 godina. Tražio je posao da prehrani svoju mladu ženu i dvoje djece.
​
Iz knjige Mihaela Gorena „Put ka zdravlju i dugovječnosti“:
„Dao sam tom starcu posao. Tri mjeseca je pazio na moj voćnjak, koji se za to vrijeme preporodio. A zatim je starac uzeo u zakup dva hektara zemlje u komšiluku i podigao svoj voćnjak. Nakon nekog vremena voćnjak starog Bugara postao je najbolji u okrugu. Imao je najobilnije prinose. Sam je nosio svoju robu na pijacu, obično još prije izlaska sunca.
Taj starac jeo je najjednostavniju hranu – ovčiji sir, mnogo povrća (posebno luka i crvene paprike). Meso – dva puta sedmično, a ostalim danima boršč, pripremljen od najrazličitijeg povrća.“

Mihail Goren imao je i prijatelja po imenu Elčik. Zajedno su studirali medicinu i često raspravljali da li je meso neophodno za zdravlje. Elčik je tvrdio da nije i obećavao da će ga upoznati sa svojim djedom Haimom. Goren je odbijao. Ali mnogo godina kasnije sam je počeo tražiti susret s Elčikovim djedom. Elčik ga je pozvao u goste. S trijumfalnim osmijehom dočekao ga je na stanici i rekao:

– „Sad ću ti dokazati da si griješio. Idemo kod mog djeda Haima, kojem je 112 godina. Uvjerićeš se da je živio preko 110 godina jer je jeo ono što ti smatraš nezdravim.“

Zatekli su Haima kako se odmara na krevetu. Elčik mu je pomogao da ustane, a on je s uzdahom sjeo na stolicu. Goren ga je upitao zašto uzdiše, a Haim odgovori da je nakon operacije na očima skoro izgubio vid. „Da nije bilo te nesreće, još bih radio koliko mogu.“

Elčik mu reče da je Goren došao da sazna čime se hranio cijeli život. Haim se nasmiješio i rekao da je bio tragač za zlatom, putovao po cijeloj Rusiji i hranio se kako je gdje stigao – čas oskudno, čas obilno. Najčešće su to bili sir, mlijeko, hljeb, kiseli kupus i povrće.

Tada ga Elčik nestrpljivo upita: „A meso, jesi li jeo meso?“
– „Ko je tada jeo meso? Vaša generacija se toliko zaljubila u meso da ga smatrate glavnim jelom. U mom životu bila su samo dvije godine kada sam morao jesti meso. To je bilo kada su me poslali u sibirsko progonstvo. Tamo sam jeo medvjeđe meso i cijelo vrijeme patio od nekog osipa“, reče Haim.
– „A kako si živio bez šećera?“ – upita Elčik.
– „Tada smo mogli bez njega. Pili smo kvas, jeli voće. A vi danas ne možete zamisliti život bez šećera. Ako želite moj savjet – nikada ne jedite slatko, pijte nezaslađen čaj, nikada ne jedite jaja, a meso zamijenite sirom i paradajzom.“

„Priče ovih staraca, koje sam lično poznavao, pokazuju da dugo ne žive oni koji uživaju u blagodatima izobilja i komfora. Međutim, bilo bi pogrešno zaključiti iz toga da je dovoljno pridržavati se umjerenosti i razborite dijete da bi se sebi osiguralo dugovječnost.
Prvi uslov dugovječnosti – dobra nasljednost. Obično oni koji dožive osamdeset i više godina imaju i roditelje koji su bili dugovječni. Najvrijednije nasljeđe koje roditelji mogu ostaviti svojoj djeci jeste zdravlje i dugovječnost. Što duže žive roditelji, tim je veća vjerovatnoća da će i njihova djeca dugo živjeti.“

Još jedan uslov dugovječnosti, prema Mihailu Gorenu, bila je skromnost u životu i sposobnost zadovoljavanja s malo. Ovaj ljekar gotovo da nije sretao dugovječne ljude koji su bili nezadovoljni onim što imaju. Primijetio je da su ti ljudi život doživljavali na poseban način: nisu pravili tragedije od neuspjeha, ali isto tako mirno su prihvatali i svoje pobjede. Bili su zahvalni na životu i svaki novi dan smatrali darom sudbine.

– „Gledajući savremenog čovjeka, primjećujem da mnogi umiru prije vremena jer nemaju volje ni želje da žive dalje. Mnogi naši starci umiru ranije nego što bi mogli, jer im je život postao teret. Često ga dočekuju u samoći, odvojeni od djece, sa osjećajem da im je društvo okrenulo leđa. Stariji ljudi ne žele postati teret svojim bližnjima niti završiti u domu za stare. Sama pomisao na to im ne donosi sreću. A da bi čovjek živio dugo, mora naučiti biti sretan. A toj mudrosti ne može naučiti nijedan ljekar – to svako mora pronaći u sebi“, do takvih misli Mihaila Gorena doveli su razgovori s dugovječnim ljudima.


(Pripremio: 
​Drago Lončar za www.uniqorner.com)
​
©Copyright