Zlatne lekcije Paula Koelja: "Ako je žena nesretna sama sa sobom, biće nesretna u vezi i braku"

U kući nastaje tišina. U početku se čini dugo očekivanom, jer smo toliko godina sanjale da samo sjednemo pet minuta bez povika „Mama, gdje su mi čarape?“ ili „Šta imamo za večeru?“.

Ali kada djeca zaista spakuju kofere i zatvore vrata za sobom, ta tišina počinje pritiskati. Mnoge žene priznaju da u tom trenutku imaju osjećaj kao da će poludjeti.

Navikle smo živjeti za nekoga. To je naša osobina – dati sve najbolje djeci, mužu, roditeljima. Sebi ostavljamo ono što preostane. I onda dođe dan kada više nema kome davati. Djeca zovu jednom sedmično, muž ima svoje obaveze ili garažu, a ti sjediš u praznom stanu i ne znaš šta ćeš s tolikim slobodnim vremenom.

Upravo tada dolazi onaj težak osjećaj koji zovemo samoćom. Pisac Paulo Koeljo, koji u svojim knjigama često razmišlja o jednostavnim životnim mudrostima, rekao je o tome jednu veoma tačnu stvar:
"Samoća nije kada nema nikoga pored vas. To je kada ste izgubili samu sebe."
​
Zašto nam je loše čak i među ljudima
Dešava se da čovjek ode sam u nepoznat grad. Nema rodbine, nema poznanika, oko njega je stran jezik. A njemu je dobro. Šeta, gleda nepoznate ulice, pije kafu i osjeća se potpuno mirno. Sam sebi je zanimljiv.

A dešava se i suprotno. Žena ima veliku porodicu. Muž je tu, djeca dolaze vikendom, prijateljice su na telefonu. A iznutra – crna praznina. Čini joj se da su je svi napustili. Da su je zvali bez topline, da su došli na kratko, da niko ne cijeni njenu brigu. Ona ide za bližnjima kao sjena i traži pogledom malo pažnje.

To je vrlo opasno stanje. Počinjemo se pretvarati u one naporne rođake od čijih se poziva ljudi žele sakriti. Tražimo spas u drugima jer se bojimo ostati sami sa svojim mislima. Tamo, duboko u nama, sjedi nepoznata osoba – mi sami. I mi uopšte ne znamo o čemu s njom razgovarati.

Ne stojte s ispruženom rukom
Najčešća greška u ovom periodu je pokušaj da se praznina u duši popuni drugom osobom. Žene počinju očajnički tražiti muškarca, ako su same. Ili počinju prigovarati mužu, zahtijevajući da ih zabavlja i tješi.

To se zove „poza onoga koji moli“. U očima se čita nijema molba: „Učini da mi bude dobro, jer mi je loše“. Ali život je surov. Niko nas ne može učiniti sretnima osim nas samih. Druga osoba nije lijek za dosadu niti zabavljač.

Ako je žena sama po sebi nesretna, biće nesretna i u vezi i braku. Samo će prebaciti odgovornost na partnera, a zatim ga kriviti što nije uspio. Sretni odnosi nastaju samo kod onih kojima je zanimljivo živjeti i kada su sami. Sjetite se stare mudrosti – slično privlači slično. Ako je u vama svjetlost i mir, privući ćete dobre ljude. A na tugu i ogorčenost dolaze samo problemi.

Pustite djecu da ne biste pokvarili odnos sa njima
Najteže je majkama da se prilagode. Toliko želimo biti potrebne. Nastavljamo davati savjete svojim četrdesetogodišnjim „bebama“, donosimo hranu i provjeravamo ih.
Djeca se ne udaljavaju iz zlobe. Oni jednostavno žive svoj život, isto kao što smo ga nekada živjele mi. Kada majka počne manipulirati zdravljem ili igrati na osjećaj krivnje da bi zadržala dijete uz sebe, postiže suprotno. Djeca počinju lagati da su zauzeta, samo da izbjegnu težak razgovor.
Najbolji način da se sačuva bliskost s djecom jeste da se posvetite sebi. Da postanete sretne bez njihovog učešća. Žena kojoj oči sijaju, koja ide na bazen, čita knjige ili sadi rijetke gladiole, izaziva poštovanje. Takvoj majci djeca sama dolaze. S njom im je zanimljivo. Dolaze ne iz obaveze, nego zato što žele razgovarati.

Kako prestati biti sebi neprijatelj
Pitanje „šta raditi“ postavlja se u punoj snazi. Odgovor je jednostavan, ali ga je teško provesti – treba se sprijateljiti sa sobom. Prestati sebe kritikovati. Mi smo majstori samokritike. Gledamo se u ogledalo i vidimo samo mane. Razmišljamo o prošlosti i sjećamo se samo grešaka.

Dosta je. Jedino sebe imate. Zamislite da ste vi svoja najbolja prijateljica koja je došla u posjetu. Da li biste gošću hranile bilo čim? Ne, pripremile biste nešto ukusno. Da li biste je kritikovali zbog svake bore? Ne, rekli biste joj nešto lijepo. Počnite se tako odnositi prema sebi.

Sjetite se šta ste voljele raditi prije nego što vas je svakodnevica odnijela. Možda ste lijepo šile? Ili ste voljele gledati stare filmove? Ili ste željele naučiti više o biljkama? Sada je pravo vrijeme. Ne zbog porodice, nego zbog vlastite radosti.

Naučite jednostavne stvari. Kuhati ukusno ne samo za unuke nego i za sebe, čak i kada ste same kod kuće. Šetati ne zato što morate u prodavnicu, nego da udahnete svjež zrak. Dobro se naspavati na lijepoj posteljini. Tijelo zahvalno reaguje na brigu i pojavljuje se nova energija.

Često živimo u iščekivanju. Kad odem u penziju – živjeću. Kad se djeca udaju i ožene – odmoriću. Kad nađem muškarca – biću sretna. Trčimo za horizontom, ne primjećujući da život prolazi upravo sada.

Ne treba ići daleko da biste pronašli sklad. Sve je već u vama. Samoća se pretvara u slobodu čim je prestanete se bojati. To je vrijeme kada nikome ništa ne dugujete. Možete čitati knjigu do jutra. Možete otići u park i hraniti patke. Možete se upisati na ples i ne razmišljati šta će ljudi reći.

Najvažnija osoba s kojom ćete živjeti do kraja jeste vi same. Glupo je živjeti u svađi sa sobom. Uspostavite taj odnos. Budite prema sebi nježnije, blaže, tolerantnije. Čim počnete uživati u vlastitom društvu, praznina u kući nestaje. Na njeno mjesto dolazi toplina i mirna radost, koju je tako lijepo dijeliti s onima koji svrate.


​(Pripremila: Slavica Dević
www.uniqorner.com)

©Copyright