Promjena je jedina konstanta

Naučnik Antoan Lavoazje (Antoine Lavoisier) je bio naučnik koji je prvi spomenuo i opisao ovaj univerzalni zakon:  "Materija se ne stvara niti uništava, ona se samo transformiše i prelazi iz jednog oblika u drugi." 

Da li ovo ključno načelo hemije takođe važi i za ono što je nematerijalno, kao što su osjećaji, emocije i misli? Ovo pitanje nas najviše pogađa kada prolazimo kroz neku tešku situaciju kao što je gubitak ili prekid emotivne veze.

"Sa novim početkom ništa ne nestaje; ne nestaje čak ni sa završetkom."
​ - Harry Mulisch-

Na primjer, kada se odnos završi, a nismo bili spremni da se to dogodi. Ili kada neko koga volimo nestane i intenzivno osjećamo potrebu da ga ponovno vidimo. Ili kada nam nešto iznenada nestane iz našeg svijeta, kada prestane da postoji.

​Možemo li reći da kada se tačno nešto završilo, i da li se završava zauvijek? Da li smrt ili udaljenost zauvijek okončavaju stvari?

​Završnice kroz koje prolazimo kroz život 
Opšte je mišljenje da sve što ima početak mora imati i kraj.  Opraštamo se od mnogo čega i mnogo koga. Počinjemo nova poglavlja i ulazimo u nove situacije, što nas navodi da moramo ostaviti druge u prošlosti.
Kada se rađamo, opraštamo se od tople, utješne majčine utrobe. Opraštamo se od vremena u našim životima kada nismo morali ništa učiniti da bi naše osnovne potrebe bile zadovoljene. Odatle kreće neprestani ciklus početaka i završetaka. 
Kada krenemo u školu, pozdravljamo se od onog dijela života koji smo proveli kod kuće sa roditeljima. Opraštamo se od razigranog djetinjstva kako bismo ušli u adolescenciju. Pozdravljamo se adolescencije kako bismo postali odrasli. Na kraju se počnemo pripremati da se oprostimo i od samog života.
Živimo mnoštvo “završetaka” koji dolaze polako, ali sigurno, obilježavajući naše živote.  Mijenjamo sredinu i opraštamo se od onih sa kojima smo formirali mnoga očekivanja. Selimo se u novo susjedstvo i otkrivamo da se sve mijenja, da se jedan život završava kako bi započeo drugi. Mijenjamo poslove, čak i države. Kako život odmiče, polako bivamo svjesni promjena i promjenljivosti, njjegovih etapa i faza.  Tokom cijelog života smo izloženi krajevima, završecima i novim počecima. Završetak koji nas istinski uzdrma je onaj koji nas stavlja lice u lice s vječnim, beskonačnim. Oni koji nas tjeraju da razmišljamo o pojmovima “zauvijek” i “nikad više”.  Gledanje pravo u ništavilo može biti šokantno i strašno iskustvo. 

Završetak bez kraja 
Ako neko nama drag umire, ili nekoga tko jednostavno nestaje iz našeg života bez objašnjenja, ono što nas muči jeste svijest o tome da tu osobu više nikada nećemo vidjeti. ​Patimo jer znamo da tu osobu nikada više nećemo imati pred sobom ili da veza koju dijelimo sa njima više nikada neće biti ista.

I iako je to tako, mi i dalje doživljavamo  ljubav prema toj osobi i osjećamo da ih moramo ponovno vidjeti. To je drama: veza je prekinuta, ali osjećaj koji se stvorio nikad ne blijedi. Iako ta osoba više nije fizički prisutna, uticaj koji ta osoba ima na nas može ostati zauvijek.
Svi se mi odupiremo (ot)puštanju nekoga koga volimo. 

Nije lako zaboraviti. Jednostavno nam nedostaje udobnost rutine gledanja ili slušanja te osobe zbog koje smo se osjećali tako sigurni, sretni i mirni.
​Čak i ako naš odnos sa osobom koju smo izgubili nije bio najbolji, svijest da ta postoji nam je davala osjećaj da još uvijek postoji red u svemiru. Ali kada ostanemo bez njih, pred nama se otvara tamni ponor u koji ne želimo gledati.
Sve što počinje ima kraj. I sve što se završava stvara prostor za početak nečeg novog. Ovo je zakon fizike i hemije, zakon samog života, sveprisutan u  ljudskom svijetu. Nijedna duboka stvarnost koju smo živjeli neće nestati. Niti jedan od dubokih osjećaja koje smo osjećali neće se ugasiti.
Nakon gubitka, odsutnost i praznina su vrlo teški osjećaji koje treba izdržati. Međutim, s vremenom, u prostoru koji je nekoć bio ispunjen ljubavlju, ali je onda postao prazan, izrašće vrt prelijepih uspomena koje će uvijek biti uz nas i uvijek nas tješiti. Uvijek će nam nedostajati ta neka osoba, ta neka situacija, ili neki dio života, ali u vrtu uspomena raste i duboki osjećaj zahvalnosti koji će nam pomoći da još više cijenimo život. 

Na ovaj ili onaj način, oni koji su nas napustili uvijek ostaju sa nama. Čak i kada o njima više ne razmišljamo, ono što je njihov gubitak probudio u našim srcima omogućava nam da budemo ono što jesmo. Pomaže nam da rastemo i definišemo ko smo. ​

Bol postaje produžena i neodrživa samo ako ne možemo potpuno prihvatiti one završetke nad kojima nismo imali kontrolu. Isto tako, moramo prihvatiti i one početke koji ne mogu biti i neće biti ponavljanje prošlosti.