Da li je rehabilitacija psihopate moguća?

Psihopatski um je strukturno i funkcionalno različit od uma normalne osobe. Da li je moguće promijeniti način na koji psihopata razmišlja i percipira stvarnost?

​Kada pomislimo na gnusne zločine, odmah pomislimo na psihopatiju, ali nisu sve psihopate kriminalci, niti su svi kriminalci psihopate. Ova ideja je proizvod filma i književnosti, ali ne odgovara stvarnosti.

Mozak osobe sa ovim mentalnim poremećajem razlikuje se od mozga osoba koje nemaju psihopatiju. Istraživanja pokazuju smanjenje volumena sive tvari u prefrontalnoj regiji, gubitak sive tvari u desnom gornjem temporalnom girusu i smanjen volumen amigdale.

Psihopatski um
​Psihopatija je poremećaj koji karakteriše nedostatak empatije, impulsivnost, antisocijalno ponašanje i površne emocije. Psihopate imaju veliku sklonost manipulaciji i laganju. Nikada ne osjećaju kajanje ili krivicu za svoje prestupe.
Možda ste sada pod utiskom da je psihopatija sinonim za antisocijalni poremećaj ličnosti. Međutim, to nije slučaj. Antisocijalni poremećaj ličnosti i psihopatiju možemo razumjeti u kontinuumu, pri čemu je psihopatija ozbiljniji poremećaj.
​Ako posmatramo psihopate, otkrićemo da je njihovaa slika vrlo slična onoj koju imaju osobe sa antisocijalnim poremećajem ličnosti, ali osobe sa antisocijalnim poremećajem ličnosti ne moraju ispunjavati sve kriterijume za psihopatiju, tj. ne moraju biti psihopate. Na ovom kontinuumu, psihopatija je na višoj skali ozbiljnosti zbog emocionalnog oštećenja.
Prema Blairu (2013), ova emocionalna disfunkcija povezana je sa tri centralna funkcionalna deficita: povezivanje stimulusa sa pojačanjem, predstavljanje informacija sa očekivanom vrijednošću i signaliziranje grešaka u predviđanju.

​Kako psihopate obrađuju emocije
Disfunkcija emocionalne komponente je ključna u psihopatiji. Stoga se od psihopate može očekivati ​​da ispolje niz nedostataka u emocionalnoj obradi:

• Psihopatski um smanjuje automatske odgovore na bol i patnju drugih.
• Psihopate imaju problema sa prepoznavanjem emocionalnih izraza.
• Imaju nisku sklonost averzivnom uslovljavanju. To im otežava učenje iz povezanosti između averzivnih ili neugodnih podražaja i odgovora.
• Imaju problema sa donošenjem odluka na osnovu pojačanja.

​Psihopate imaju problema da nauče da povežu nagradu ili kaznu sa stimulusom. Zbog toga imaju toliko poteškoća sa zadacima averzivnog uslovljavanja. Ovo takođe utiče na njihovu slabu sposobnost da procesuiraju tuđu patnju, strah, tugu, bol i sreću (Blair, 2013).

Da li je rehabilitacija psihopate moguća?
Ako pretpostavimo da je mozak psihopata drugačiji na strukturnom, odnosno organskom nivou, teško je govoriti o rehabilitaciji. Izmjena moždanih struktura, posebno neuronskih veza koje ih podržavaju, je komplikovana.
​S druge strane, čini se da je ljudski život mnogo više od biologije. Dakle, ima li nade i može li rehabilitacija psihopata biti uspješna? Istina je da istraživanja nisu baš optimistična. Kada govorimo o drugim poremećajima ličnosti, suočavamo se sa sličnom situacijom.

Umjesto da govorimo o "liječenju", možemo govorati o tretmanu, upravljanju i podučavanju automatizama koji minimiziraju potencijalnu štetu. U okviru poznatih tehnika i intervencija možemo pronaći korisne alate za rad na specifičnim psihopatskim poteškoćama kao što su impulsivnost, agresivnost, manipulacija i druge. Ali čak i tada je vrlo teško govoriti o uspješnosti tretmana. 

Terapijske intervencije za psihopate takođe treba tretirati sa oprezom, jer su neke studije pokazale da one mogu biti neučinkovite, a ponekad čak i kontraproduktivne. Drugim riječima, tretman može biti jatrogen, što znači da može nenamjerno uzrokovati štetu i pogoršati stanje.
Druga velika prepreka mogućoj rehabilitaciji psihopatskog uma je sam psihopata. Ovakve ličnosti ne vjeruju da sa njima nešto nije u redu i da im je potrebno liječenje.  Takođe imaju visoko samopoštovanje i sebe smatraju superiornima. To znači da kada prolaze kroz rehabilitaciju, ne traže promjenu i gledaju na seansu kao na način da uživaju na račun terapeuta.

​Terapeutske zamke
Strategije koje psihopate koriste tokom liječenja otežavaju liječenje i otežavaju napredak. Neke od ovih zamki su (Millón et al ., 2006.):

• Shvataju terapiju kao igru.
• Pretvaraju se da imaju razvijenu savijest i da mogu izraziti krivicu i kajanje. Ove simulirane promjene sprovode korak po korak. Svjesni su da će to povećati njihov kredibilitet.
• Oni takođe pokazuju želju da se iskupe za štetu koju su prouzrokovali, direktno ili indirektno.

Terapeut sam takođe može spriječiti promjenu, na primjer prenoseći svoj emocionalni odgovor na ponašanje, misli i osjećanja pacijenta. Na taj način stručno lice može postati sumnjičavo, ljuto ili ogorčeno na psihopatu, sprečavajući svaku pozitivnu promjenu.

Zaključno, tokom pokušaja rehabilitacije moraju se uzeti u obzir različite prepreke koje stoje na putu liječenja i koje ga mogu učiniti potpuno bezuspješnim. Iako je teško ostvariti značajan napredak sa sadašnjim načinom rada, ovo je još uvijek oblast u kojoj je potrebno sprovesti dalja istraživanja.


(Reference:
1. Psychopathy: cognitive and neural dysfunction, R. James R. Blair: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3811089/
2. The neurobiology of psychopathic traits in youths, R James R Blair: https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/24105343/3. Harris, G. T., & Rice, M. E. (2006).
3. Treatment of Psychopathy: A Review of Empirical Findings. In C. J. Patrick (Ed.), Handbook of psychopathy (pp. 555–572). The Guilford Press.)