Disocijacija nakon traumatičnih događaja

Disocijacija omogućava razdvajanje od osjećanja, misli i fizičkih senzacija koje uzrokuju emocionalnu bol.

Disocijacija otvara mnoga pitanja i neke nesporazume. To nije slabost niti patološki poremećaj, već adaptivna psihološka reakcija za bolje suočavanje sa traumatskim iskustvima. Međutim, ova sofisticirana strategija preživljavanja ima visoku psihološku cijenu: pamćenje i samopercepcija su ponekad ozbiljno narušeni. 

U ovom članku ćete saznati zanimljive činjenice o ovoj složenoj psihološkoj stvarnosti. Rano otkrivanje disocijativnog poremećaja sprečava ozbiljne obrasce ponašanja kao što su samopovređivanje ili pokušaji suicida.

Disocijacija kao mehanizam suočavanja
Ovaj neuropsihološki odbrambeni mehanizam dovodi do prekida povezanosti memorijskog sadržaja, misaonih procesa i fizičkih senzacija kako bi se odvojio od bolnog iskustva. To čini uspomene slabijim, ali se trauma ne može savladati. Studija sa Univerziteta Merilend sugeriše da su efekti disocijacije i dalje zanemareni. Potrebna nam je veća svijest o disocijativnim procesima jer su oni u značajnoj korelaciji sa samodestruktivnim i suicidalnim ponašanjem. Ova reakcija je namijenjena zaštiti od emocionalnog stresa, ali je dugoročno štetna i izaziva ozbiljne posljedice.

Simptomi disocijacije
Tokom disocijacije, razna neurološka područja postaju aktivna da regulišu bolna sjećanja i patnju. Amigdala stimuliše proizvodnju kortizola (hormona stresa) i područja kao što je prefrontalni korteks više ne funkcionišu normalno. Hipokampus, centar našeg emocionalnog pamćenja, takođe postaje neregulisan. To dovodi do emocionalne utrnulosti, propusta u pamćenju i smanjene sposobnosti razmišljanja. Univerzitet Leiden u Holandiji ističe da je ovaj mehanizam veoma složen proces koji se javlja kod poremećaja kao što su posttraumatski stresni poremećaj, poremećaj disocijativnog identiteta i granični poremećaj ličnosti (BPD).
Ovo uzrokuje sljedeće simptome:

• Strahovi
• Suicidalne misli
• Odvajanje od osjećanja
• Sumnje u sopstveni identitet
• Poremećaji spavanja, kao npr. noćne more
• Anhedonija, ili nemogućnost da se osjeti zadovoljstvo
• Samodestruktivna ponašanja kao što je samopovređivanje
• Propusti u sjećanju 
• Odvajanje od sebe i okoline
• Poremećaji kretanja, nedostatak kontrole nad tijelom
• Flešbekovi koji vas podsjećaju na traumatska iskustva
• Osjećaj da mnoga iskustva nisu stvarna.

Disocijacija je na spektru: neki ljudi doživljavaju samo blage smetnje, dok drugi vode izrazito nefunkcionalan i bolan život.

Vrste disocijacije nakon traumatskih iskustava
Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM-V) pravi razliku između sljedeće tri vrste disocijativnih poremećaja:

• Disocijativna amnezija: Nakon jednog ili više traumatskih iskustava, osoba razvija praznine u pamćenju i zaboravlja određene fragmente koji su se dogodili prije ili nakon traumatskog iskustva.
• Poremećaj depersonalizacije/derealizacije: Osoba ima osjećaj da su izvan svog tijela. Ne doživljavaju svoje okruženje kao stvarno.
• Disocijativni poremećaj identiteta: Nekada se zvao "poremećaj višestruke ličnosti". Kod pacijenta se smjenjuju dva ili više identiteta u jednoj osobi. Journal of Mental Science objašnjava da je ovo stanje težak oblik posttraumatskog stresnog poremećaja koji je teško dijagnosticirati i liječiti.

​Uzroci traumatske disocijacije
Disocijacija se često javlja nakon preklapanja više traumatskih događaja. Ljudi koji su već imali stresna iskustva stoga su više izloženi riziku, pokazuje studija Univerziteta u Torinu (Italija). Uobičajene traume koje dovode do toga su sljedeće:

• Trauma iz ratnih scenarija
• Odrastanje u disfunkcionalnim porodicama
• Zlostavljanje tokom nekoliko godina
• Život u nepovoljnim društvenim uslovima
• Svjedočenje nasilju tokom dužeg vremenskog perioda
• Dugogodišnji rad u opasnim i veoma stresnim okruženjima

Disocijacija može učiniti da se oboljeli osjećaju kao da su izgubili razum i da gube kontrolu.

Liječenje disocijacije
Intervencija ovisi o individualnim potrebama i simptomima svakog pacijenta. Nakon dijagnoze, tokom koje se ispituju i mogući komorbiditeti i predisponirajući traumatski faktori, koriste se, između ostalih, i sljedeće terapijske strategije: Osnovni koraci za bavljenje traumatskom disocijacijom

• Podsticanje zdravog samopoimanja
• Promjena štetnih misaonih obrazaca
• Razvijanje zdravih vještina suočavanja
• Podsticanje sposobnost fizičke i emocionalne samoregulacije
• Smanjenje stalne prekomjerne aktivacije centralnog nervnog sistema
• Podstrek ka novim životnim ciljevima
• Povezivanje sa fizičkim senzacijama za bolje rješavanje emocionalne boli
• Pomoć u suočavanju sa emocionalnom boli povezanom sa disocijacijom i postupnim integracijom vlastitog identiteta
• Cilj je olakšati osobi postepeno procesuiranje traumatskog iskustva. 
• Prvenstveno se radi o regulisanju emocija i disfunkcionalnih misli i razvoju zdravijeg ponašanja.

Efikasne terapije
EMDR (Desenzibilizacija i reprocesna terapija pokretima očiju) se često koristi za disocijaciju nakon traumatskih iskustava. Permanente Journal navodi da je ova terapija jedan od najefikasnijih tretmana traumatskih procesa.

Ostali efikasni modeli terapije su:

• Terapija kognitivne obrade (CPT)
  
• Psihotropni ljekovi: Lijekovi se često koriste u kombinaciji sa psihoterapijom.
  
• Kognitivno bihevioralna terapija usmjerena na traumu: Tehnike kao što su kognitivno restrukturiranje, regulacija emocija i izlaganje averzivnim stimulansima mogu pomoći pacijentima da integriraju bolna iskustva.
  
• Somatske terapije: Disocijacija ostavlja i fizičke tragove. Ovaj oblik terapije pomaže u ublažavanju somatskih senzacija i tegoba.

Zaključak
Disocijacija je koristan mehanizam za suočavanje sa traumatskim događajima, ali dugoročno može ozbiljno ograničiti i pogoršati kvalitet života. Osobi koja ima discijaciju je potrebna psihološka podrška kako bi bila u stanju da procesuira i integriše traumatska iskustva.


REFERENCE/STUDIJE/BIBLIOGRAFIJA:
1. Boyer, S. M., Caplan, J. E., & Edwards, L. K. (2022). Trauma-related dissociation and the dissociative disorders:: Neglected symptoms with severe public health consequences. Delaware Journal of Public Health, 8(2), 78–84. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC9162402/2. Granieri, A., Guglielmucci, F., Costanzo, A., Caretti, V., & Schimmenti, A. (2018). Trauma-related dissociation is linked with maladaptive personality functioning. Frontiers in Psychiatry, 9. https://www.frontiersin.org/articles/10.3389/fpsyt.2018.00206/full
3. Krause-Utz, A. (2022). Dissociation, trauma, and borderline personality disorder. Borderline Personality Disorder and Emotion Dysregulation, 9(1), 14. https://bpded.biomedcentral.com/articles/10.1186/s40479-022-00184-y
4. Loewenstein, R. J. (2018). Dissociation debates: everything you know is wrong. Dialogues in Clinical Neuroscience, 20(3), 229–242. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC6296396/
5. Lyssenko, L., Schmahl, C., Bockhacker, L., Vonderlin, R., Bohus, M., & Kleindienst, N. (2018). Dissociation in psychiatric disorders: A meta-analysis of studies using the Dissociative Experiences Scale. The American Journal of Psychiatry, 175(1), 37–46. https://ajp.psychiatryonline.org/doi/10.1176/appi.ajp.2017.17010025
6. Reinders, A. A. T. S., & Veltman, D. J. (2021). Dissociative identity disorder: out of the shadows at last? The British Journal of Psychiatry: The Journal of Mental Science, 219(2), 413–414. https://www.cambridge.org/core/journals/the-british-journal-of-psychiatry/article/dissociative-identity-disorder-out-of-the-shadows-at-last/8E2884FA8669A9A64790E5C47AD72DC7
7. Subramanyam, A. A., Somaiya, M., Shankar, S., Nasirabadi, M., Shah, H. R., Paul, I., & Ghildiyal, R. (2020). Psychological interventions for dissociative disorders. Indian Journal of Psychiatry, 62(Suppl 2), S280–S289. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC7001344/