Djetetu je teško živjeti sa majčinom boli

Mama, ne želim te izgubiti. Ne želim. Odbijam da te izgubim.
Možeš računati na moju podršku, na moju duboku i vječnu ljubav.

Mama, ne želim te izgubiti Ne želim. Zbog toga moraš dobro da se brineš o sebi. Moraš se boriti. Ne gubi osmijeh, razgovaraj sa mnom nježno svaki dan, zadrži svoj sjaj, zaštiti svoju bit.

Nikada nemoj odustati, mama. Čak i ako se moraš suočiti sa hiljadu prepreka. Možeš računati na moju podršku, na moju duboku i vječnu ljubav. 
Zajedno ćemo krenuti naprijed i savladati sve prepreke koje će stajati između nas na životnom putu. Zato te molim da me nikada ne napuštaš, da budeš jaka. Obećavam da ću uvijek biti uz tebe, sve dok traje naše putovanje ovim svijetom.

Svjestan sam da pravila života mogu značiti da moram živjeti bez tebe. Međutim, uvjeravam te da ćeš uvijek - uvijek- biti dio mene. Jer moje putovanje kroz ovaj život se ne bi moglo dogoditi da nije bilo tebe. Ali to ne ublažava moje strahove ...


Život sa majčinim bolom - težak proces za dijete
Naše unutrašnje dijete se ne plaši čudovišta niti mraka, niti stranaca niti haosa. Ono čega se naše unutrašnje dijete plaši je gubitak svojih njegovatelja. Bojimo se da se nećemo sjetiti njihovog mirisa, da naše oči više neće vidjeti njihovu kosu i naše srce više neće moći osjetiti njihovu toplinu.
​Tokom svog života žena preuzima mnoge uloge: kćerka, prijateljica, partnerica, supruga, povjerenica...
Odvajanje ovih uloga vrlo je teško kad se sjetimo da živimo u društvu u kojem žene imaju dodatne dužnosti, jednostavno zato što su žene. Spomenutim ulogama dodajemo i ulogu majke, koja je vrlo kompleksna. To daje vrlo eksplozivan koktel koji može dovesti do teške patnje.
​
​Na bol kroz koji naša majka prolazi gledamo kao na nešto što u nama uništava dijete. Ukoliko žena prolazi kroz bol, dijete je vidi kao ratnicu čije je snage sve manje. Zbog toga je neizbježno da dijete u jednom trenutku zamijeni uloge i postaje "sopstvena majka". Preuzima ovu ulogu kako bi majku zaštitilo i oslobodili je njene patnje. Zato djeca postaju sopstveni zaštitnici. I tada opažamo intenzivnu silu koja postoji u ženskom svijetu, u majčinskom svijetu.

Emocionalna obaveza da zaštitimo svoju majku kada osjećamo da je ranjiva daje nam svijest. Vrstu svijesti koja je vrlo moćna.
Zato što nikada nismo spremni na gubitak majke. Kao rezultat toga, otkrivamo veliku moć u nama koja nam omogućava da krenemo korak dalje. Postajemo anđeo koji liječi majčine rane. Tada se nešto divno događa u nama. Zato što topli pogled našeg unutrašnjeg djeteta uči živjeti sa sviješću odrasle osobe. A to je nesumnjivo još jedan korak ka zrelosti.