Emocionalno plakanje: lijek za dušu

Ima onih koji plaču tiho, na kratko i u diskretnoj samoći. Međutim, jedini način da se ponovo pokrenemo, ispraznimo tugu, frustraciju i napetost je kroz emocionalni plač. Istinsko olakšanje moguće je samo kroz one suze koje se izlivaju poput oceana.

Stručnjaci na polju psihobiologije kažu nam da je malo ponašanja koja nas čine ljudskima kao što su to smijeh i plač. Zapravo, oba emocionalna izraza imaju mnogo toga zajedničkog. Oba uključuju komponentu „istrajnosti“, što znači da kad smijeh ili suze započnu, oni imaju određeno trajanje koje se ne može lako skratiti. Nadalje, oba ponašanja postižu isti cilj: da se osjećamo bolje.

Duša odmori kada pušta suze, a bol treba isplakati da bi se pronašlo istinsko olakšanje.

S druge strane, svi znamo da je emocionalni plač - vrsta koja stvara istinsko olakšanje - nešto što se baš i ne odobrava. Suprotno tome, diskretni plač uzbuđeo ponosom ili razmišljanjem o ljepoti, najprihvaćeniji je.
Možda upravo iz tog razloga većina nas izbjegava ono što je poznato kao "vokalno plakanje." Uvijek je ugodnije pronaći mračni kutak u kojem nas niko ne vidi da pustimo suze, i upravo tako: u najdiskretnijoj tišini. Ne može nas niko čuti, vidjeti i otkriti da nismo tako snažni kao što se čini.
Ipak, psihijatri i neurobiolozi nam jasno govore: olakšanje, bilo ono u samoći ili s nekim drugim, mora biti istinsko, katarzično i oslobađajuće. Sve što podrazumijeva određenu "samokontrolu" stvara komponentu napetosti i stresa. Plakanje je potrebno ljudima.

Emocionalni plač, višenamjensko ponašanje
Kada bebe dođu na svijet, većina njih plače. Za njihov plač nedostaju suze. Mehanizam u mozgu zbog kojeg će njihove žlijezde lučiti suze još uvijek nije razvijen. Međutim, njihov plač već ispunjava potrebnu biološku funkciju: jamči mu opstanak povezujući bebu sa onim što joj može dati pažnju, brigu, utjehu i naklonost.
Uz to, kako rastemo i sazrijevamo, naš plač nastavlja ispunjavati različite funkcije koje su zanimljive koliko i korisne. Iako u stvarnosti, ne koristimo ih baš uvijek.
Na prvom mjestu, jedan od ciljeva plača je eliminirati toksine u našem tijelu uzrokovane stresom i tjeskobom. Nije potrebno da nam se dogodilo nešto negativno, da osjetimo tugu ili bol. Ponekad plačemo i iz jednostavne iscrpljenosti, a činjenica da to radimo izuzetno je dobra po zdravlje.

Studija iz škole psihijatrije na University of California - Los Angeles (UCLA) objašnjava da plače i ispunjava funkciju upozorenja. To je poput buđenja za svijest. Postoje periodi kada se osjećamo frustrirano, preplavljeni nečim na što bismo trebali reagirati, ali ne.
Međutim, jednostavna činjenica da ispuštamo suze pokreće sofisticirane biološke mehanizme u pokretu, omogućujući nam da stvari vidimo jasnije.

Istraživači objašnjavaju da je emocionalni plač zapravo izuzetna evolucijska inovacija. Nije stvar samo u „puštanju suza.“ Istinski, dubok plač koji nam omogućava da se oslobodimo u potpunosti aktivira funkciju neurotropina. Ovo je vrsta proteina koja može podstaći plastičnost neurona.

Drugim riječima, "popravlja nas." Podstiče novo učenje i pomaže nam da budemo kreativniji kako bismo implementirali nova ponašanja koja će nam omogućiti mnogo bolju prilagodbu u našu okolinu.

Plakanje, ranjivost i utjeha
Radne odgovornosti čine da nam treba vremena da budemo sami. Liječnici, medicinske sestre, vatrogasci, policajci...Mnogi od nas traže trenutak daleko od drugih kako bismo se oslobodili drame i svakodnevnog stresa. Međutim, ponekad ti trenuci nisu dovoljni. Nema prave "popravke". To se nastavlja malo po malo sve dok se ne nađemo preopterećeni, blokirani, anksiozni.
Ista stvar se događa sa našim svakodnevnim problemima, sa riječima koje ne izgovorimo, sa gubicima sa kojima se ne možemo suočiti,  sa boli koja je teška, ali koju pokušavamo sakriti. Zašto nam je toliko teško tražiti pomoć? Zašto nas emocionalni plač čini tako ranjivima?


Znati pružiti ruku umjetnost je koju nisu svi savladali
Činjenica je teška koliko i očita: ne znaju svi kako da pružr ruku. Izgovarajući stvari poput "Zašto sada plačeš?" ili " Ma daj, nije to ništa ", na kraju blokiramo osobu. Intenziviraju se negativne emocije i depresija.
Kada nam treba emocionalno olakšanje, dobro je potražiti pravu osobu. Ne vrednuju svi niti imaju najbolje strategije da nam pruže tu bliskost, tu sposobnost da pustimo ono što nas boli, što nas muči. Dobri prijatelji i naravno psiholozi mogu biti najbolji vodiči u ovom procesu.

Oslobađanje sebe kroz emocionalni plač pred nekim nije odraz slabosti ili ranjivosti. To je korak koji snažna osoba poduzima kako bi se oslobodila napetosti, straha i tuge. To čini sa namjerom da krene od nule kako bi mogla dobiti pomoć.
Što se tiče pružanja ruku, to nije samo zagrljaj. Nije samo govorenje „sve će biti u redu“. To je intuitivna radnja sa ciljem olakšavanja drugoj osobi. Znati kako reći „ ovdje sam sa tobom “ bez nametanja i, naravno, bez prosuđivanja. To je diskretna radnja dok smo prisutni, posuđujući našu bliskost nekome.

Zaključno, unatoč tome koliko je komplicirano dopustiti sebi trenutke istinskog emocionalnog olakšanja, bilo da smo sami ili u društvu drugih, potrebno je povremeno sebi to dopustiti. Olakšavanje duše je biološka i psihološka potreba. Ne možemo zaboraviti klasične riječi Ciara Molina, "izražene emocije su savladane emocije."

(izvor: gedankenwelt.com)