Fobija od dokolice i slobodnog vremena: O ljudima koji ne umiju da se opuste i koje hvata panika tokom slobodnog vremena

Ovom savremenom fobijom se posebno pozabavio španski psiholog Rafael Santandreu. Nazvao ju je (na španskom) “ociofobia”. Može se prevesti kao “fobija od slobodnog vremena” ili "fobija od dokolice". Ovaj problem je zaista počeo da uzima maha u poslednje vrijeme. O čemu se radi? Vjerovali ili ne, sve više savremenih ljudi ne umije da uživa u slobodnom vremenu i sve više njih se žali psihijatrima širom svijeta jer se osjećaju nelagodno tokom perioda kada "ne jure za poslom". 

Savremeni poslovni ljudi i savremeni radnici su prilično opsjednuti svojim poslom ili karijerom. Rezultat: ne mogu da se smire i opuste, dok neki od njih osjećaju grižu savjesti i manjak samopouzdanja kada ne rade ništa.

Da li je moguće da danas postoje ljudi koji se, i pored svih obaveza koje imaju, osjećaju loše kada ugrabe malo slobodnog vremena, da čak osjećaju i grižu savjesti zbog toga? Da su zabrinuti ukoliko nešto “ostave za sjutra” ili ukoliko nemaju neki zakazani sastanak ili posao, pa ga dodatno moraju izmišljati? Očigledno da postoje i takvi problemi i takvi ljudi.
Sigurno se pitate: da li je moguće da možemo razviti strah od slobodnog vremena? Naši preci su na slobodo vrijeme gledali kao na dar i privilegiju, jer ga nikad nisu imali dovoljno. Slobodno vrijeme bi trebalo da je vrijeme odmora. Prema njemu se nije osjećala averzija. Šta se dogodilo sa ljudima danas?

Pogrešno shvatanje slobodnog vremena i dokolice
Izgleda da sve ovo ukazuje na to da je “imanje slobodnog vremena” steklo status kardinalnog grijeha u današnjem modernom svijetu. Oni koji pate od “ociofobia-je” počinje osjećati ogromnu nelagodu ukoliko osjete da imaju višak slobodnog vremena, i ako osjećaju dosadu, jer dosadu obično povezuju sa “ne radim i ne završavam obaveze”. Ovaj osećaj doslovno stvara napade panike.
Ljudi koji se ovako osjećaju postaju očajni kada ne rade ništa, jer nisu navikli da stanu i razmisle, ne umiju uživati u aktivnostima koje proizilaze iz njihove slobodne volje, navikli su da su im obaveze nametnute i da ih “moraju” izvršavati. Tako su se "isprogramirali". U slobodnom vremenu vide prijetnju - prijetnju svojoj “ažurnosti”, i “pedantnosti” i “marljivosti”. Ovo su takođe osobe koje na poslu i u cijelom životu zapravo pate os osjećaja “pregorelosti”. Njima je slobodno vrijeme strano, tj. uslovljeni su da ga nemaju i ne umiju da se zaustave da ga nađu, a kada im se slobodno vrijeme “desi” posmatraju ga kao nešto strano, neprijatno i "strašno".

Simptomi “fobije od slobodnog  vremena”
Najznačajniji simptom onih koji pate od ove vrste fobije je anksioznost. Ova anksioznost se javlja kada se ovi ljudi suoče sa slobodnim vremenom ili vremenom/periodom kada nemaju obaveze ili nekog posla. Ukoliko nisu isplanirali ništa za vikend, na primjer, ili kada odrade sve obaveze. Za ovakve osobe često možete čuti ovakvi izraze: ”ne znaju kud će sa sobom”, ili “kada nema posla, sam ga izmišlja”, ili “ne može da sjedi s mirom”. Ovakvi ljudi doživljavaju ovu vrstu anksioznosti i tokom godišnjeg odmora, na primjer, pa često čak i tada rade od kuće ili gdje god da su, ako već nisu u kancelariji.

Ovim ljudi su pod snažnim uticajem ideologije efikasnosti i produktivnosti. Njihovi prioriteti su postignuća i uspjeh, čak i prije njihove sreće i sreće njihove porodice. Ukoliko nisu “vrijedni”, tj. ukoliko sami sebe ne smatraju “vrijednima”, onda misle da zaista ne vrijede kao osobe. Njihovo samopouzdanje opada. O svojim dostignućima  razmišljaju u kvantitativnom smislu, a ne u kvalitativnom. Ovo doslovno znači da će raditi bilo što i konstantno, makar to bila i neka totalno beznačajna aktivnost, samo da je ima “puno”. Od ovakvih ljudi često možete čuti kako drugima prebaciju da nisu “dovoljno marljivi” ili nisu “dovoljno odgovorni”, da nemaju “osjećaj odgovornosti”. Prava katastrofa nastaje ukoliko na poslu imate jednu ovakvu osobu za šefa, jer budite sigurni da kada završite i odradite vaše zadatke i obaveze, ovakav šef će vam konstantno nabacivati i izmišljati nove, da vas ne bi gledao kako imate makar pola sata pauze ili sjedite “besposleni”. 
​
S obzirom da svoje ponašanje “prenose na okolinu” ili pokušavaju uticati, pored njih će najviše patiti njihova djeca. Ovo je ona vrsta roditelja koji djecu prijavljuju na svemoguće kurseve ili neku aktivnost poslije nastave u školi. Oni žele da njihova djeca nauče strane jezike što prije. Oni žele da imaju “multitalente” u kući koji će znati svirati gotovo svaki instrument. Ono što u stvare rade je: uče i samu djecu da budu anksiozna i uznemirena. Djecu uče kako je svako slobodno vrijeme, odnosno vrijeme koje nije “produktivno” ili tokom kojeg ne uče ništa nešto najgore za njihovu budućnost. Paradoks je zaista što ovakvi roditelji ne znaju gotovo ništa o produktivnosti i kreativnosti. Pobrkali su teze i zamijenili pojmove.

Slobodno vrijeme je jako bitno za vraćanje balansa i povećanje produktivnosti
Rafael Santandreu, psiholog koji je otkrio ovu savremenu fobiju kaže da moramo naučiti da uživamo u svom slobodnom vremenu, tj. da moramo naučiti i da ne radimo ništa s vremena na vrijeme. Ovo je neophodno za odmor nervnog sistema i samog fizičkog tijela, jer nam ovo vraća ravnotežu. Dobro je raditi i biti zainteresovan za nešto. Ali je takođe bitno i odmarati.
Santandreu kaže da su prazni umovi mnogo produktivniji. On dalje tvrdi da bi najidealniji odnos bio sat vremena intenzivnog rada, a 23 sata slobodnog vremena. Umoran i opterećen um ne može pravilno rešavati probleme. Štaviše, izmišljaće nove i tako u “anksiozno-kompulzivni” krug. 
Praktikujte svoju ličnu meditaciju. Namjerno pišem “svoju”, jer svako ima svoj način opuštanja, ili makar treba da ga nađe i spozna. Šetajte, i više vremena provodite u prirodi, oslobođeni kompjutera i mobilnih telefona. Ovo je jako bitno u današnje vrijeme - umjeti se opustiti.  Nalaženje slobodnog vremena da se opustite nije znak lijenosti i neproduktivnosti. To je znak da slušate vaš organizam koji vapi za ravotežom i odmorom. 

​
Reference:
1. Rafael Santandreu, Centro de terapia breve, Libros: http://www.rafaelsantandreu.es/libros
​