Gubitak pamćenja uslijed depresije

Pretrpjeti gubitak pamćenja uslijed depresije, dokaz je da nas je naš depresivni mozak odvojio od stvarnosti.

Kao brod koji skreće s putanje i  ulazi u neurohemijsku oluju, odakle može se promatrati spoljni svijet samo kroz zamućeni i nejasni veo. S mjesta na kojem je teško koncentrisati se, pamtiti, reagirati, misliti i obraćati pažnju. 
Kada govorimo o depresiji, odmah zamišljamo osobu koja leži sklupčana na  kauču ili u krevetu sa spuštenim roletnama. Ovaj duševni poremećaj je praćen tihom patnjom, bezizražajnošću i bespomoćnošću.

Postoje tisuće ljudi koji se svakodnevno suočavaju sa svojim odgovornostima, unatoč ovom teškom stanju koje ih ograničava u gotovo svim područjima života i aktivnosti.
​
Depresija negativno utiče na epizodnu memoriju i sjećanja na događaje.
Depresija ide dalje od određenog emocionalnog stanja. Ovo psihičko stanje znači biti uznemiren, fizički iscrpljen, apatičan i beznadežan.

Ovaj poremećaj je poput "virusa trojanca" u umu osobe, koji prije svega dovodi do prekida kognitivnih funkcija. Ovo je bez sumnje važan aspekat o kojem se često ne govori. Važno ga je  imati na umu zbog razvoja ogovarajućeg terapeutskog pristupa.

Gubitak pamćenja uslijed depresije: što se događa sa mnom?
Oni koji su pogođeni depresijom imaju poteškoća u razumijevanju instrukcija i tumačenju stvari oko sebe. Teško im je razumjeti ono što čuju ili čitaju. Dešava se da im je ime nekoga "na vrhu jezika", ali se ne mogu sjetiti. Ukoliko su krenuli negdje, dešava se da dožive "zamračenje u umu" i da se ne mogu sjetiti što je njihov cilj i destinacija. Oni vide da se drugi ljuti na njih jer ne obraćaju pažnju dok razgovaraju s njima. Depresivni ljudi se suočavaju sa nesporazumima s ljudima oko sebe jer se jednostavno ne mogu usredotočiti na nešto, prisjetiti se što su im rekli, izvući jednostavne zaključke i tako dalje.
Kao što vidimo, gubitak pamćenja uslijed depresije mnogo je više nego samo zaboravljanje. Za depresivne ljude okolinu je prekrivena mentalnom maglom, što ih čini previše zbunjenima da se usredotoče i shvate što se događa, gdje su i što žele. Sve to uzrokuje nelagodu, nailazi na društveno nerazumijevanje, i još gore, čini da se njihova depresija pogoršava. 
Zašto se ovo sve događa? Koji je uzrok svih tih procesa?

​"Ubrzani" neuroni
Stres je obično najvažniji faktor koji povećava rizik od razvoja depresije. Osjećaj prijetnje, tjeskobe, pritiska, stalnog upozorenja ili straha - sve su to dimenzije koje pogoduju oslobađanju glukokortikoida, a kortizol je najčešće izlučeni hormon.
Mozak u koji prodro kortizol radi drugačije. Neuroni se "ubrzavaju" i preferiraju poznate procese, kao što su ponavljajuće misli, brige i prisilne misli. Ono što se događa pri ovoj hiperaktivnosti najbolje se ilustrira grafički: kako bi se smanjiva ova hiperaktivnost i zaumor, kao i smrt nervnih ćelija, te stanice prekidaju povezanost sa drugim ćelijama. Informacije se više ne prenose tako brzo, stvari se zaboravljaju, memorija gubi snagu, a mozak naglo usporava i ulazi u modus štednje energije.

Hipokampus se smanjuje
Gubitak pamćenja zbog depresije ima svoje porijeklo i u specifičnoj strukturi mozga, naime hipokampusu. Ova regija je, između ostalog, odgovorna za pohranu sjećanja. Ovo područje mozga biva mnogo više pogođeno visokim razinama kortizola od ostalih.
Ako depresija postane hronična ili trpimo ponavljajuće depresivne epizode, hipokampus se sve više smanjuje. Treba napomenuti, međutim, da je hipokampus jedna od onih struktura koju karakterizira visoka plastičnost. Što znači da uz terapiju, memorijske vježbi i odgovarajuće kognitivne strategije on se može vratiti u svoju prvobitnu veličinu, pri čemu se ponovo poboljšavaju naša pažnja i naše sposobnosti pamćenja.

Dopaminergičke nervne ćelije
Stvarnost koja je karakteristična za osobe sa depresijom je anhedonija. To znači da uslijed ovog mentalnog poremećaja, gubimo mogućnost za uživanje u najjednostavnijim stvarima, gubimo interes, motivaciju i nemamo energije za nešto novo.

Dopaminergički neuroni su odgovorni za „nagradu”, za one aktivnosti koje mozak doživljava kao "pozitivne". Depresivan mozak je postaje organ u kojem dopamin više ne funkcionira učinkovito. I tako da se sve mijenja i sve biva izbačeno iz ravnoteže. Gubimo motivaciju, i još važnije, manjak ovog neurotransmitera takođe znači da se dešavaju promjene u serotoninskom i glutamatergičkom sistemu, u funksionisanju opioida i endokanabioida.​

Ako se svi ovi neurohemijski sistemi i procesi ne odvijaju kako treba, gubimo interesovanje, znatiželju, sposobnost učenja i pohrane  novih informacija i učinkovito donošenje odluka.

Što možemo učiniti?
Ovo je gubitak pamćenja uslijed depresije. Ali svaka osoba to doživljava na drugačiji način. Na primjer, kod blage do umjerene depresije, poznato je da se kognitivni nedostaci mogu vratiti kroz terapije i vježbe.
U najtežim slučajevima, potrebna je multidisciplinarni strategija, pri čemu se kombinuje farmakološki pristup sa psihoterapijom i drugim tretmanima pri čemu je fokus na memoriji, pa i na odgovarajućoj prehrani, koja se temelji na magnezijumu i B vitaminima.
​

Stručni izvor:
psychologytoday.com