Kako dijete izrasta u narcisa

Narcistički poremećaji ličnosti je nusproizvod određenih porodičnih okruženja iz detinjstva. Sva djeca žele odobrenje i pažnju svojih roditelja, ali ne dobijaju ih svi kako treba, kada treba i u "količini" kojoj treba.

Djeca se prilagođavaju svom domu i porodičnom okruženju, a često je za jedno dijete najrazumnija adaptacija na neke porodične situacije da postanu narcisoidna, što kasnije vodi do narcističkog poremećaja ličnosti.

U ovom članku opisujemo najuobičajenije scenarije koji mogu učiniti da djeca izrastu u narcise, odnosno, da u odraslom dobu razviju narcistički poremećaj ličnosti.

Scenario 1 - Narcističke porodične vrijednosti
U ovoj situaciji, dijete se odgaja u porodici koja je vrlo kompetitivna i koja nagrađuje samo visoka postignuća. Jedan ili oba roditelja su egzibicionistički narcisi. Porodični moto je: Ako ne možeš biti najbolji, zašto se mučiti?

Ljubav je uslovna: kada dijete postigne neki dobar rezultat, pobijedi na nekom takmičenju ili postane "zvijezda" u nekoj školskoj emisiji, obasipaće ga pohvalama i pažnjom. Ako ne uspije u tome, kritikovaće ga. Svako u porodici bi trebao biti poseban i dokazivati to ​​iznova i iznova. Bez obzira koliko dijete postigne, pritisak nikada ne popušta. Kao što je jedna žena rekla: „Kada sam došla kući sa đačkom knjižicom sa svim peticama, moj otac me je pitao da li je neko dobio 5+.” Djeca u ovim porodicama se ne osjećaju stabilno niti voljeno. Teško im je da uživaju u bilo čemu zbog sebe ako im to ne daje neki status u porodici. Umjesto da ih roditelji podržavaju da istraže ono šta vole i čime žele da se bave, oni dobijaju podršku samo za visoka postignuća. Njihove roditelje ne zanima "pravo ja" njihove djece, njih uglavnom zanima kako njihova djeca mogu učiniti da porodica izgleda dobro za vanjski svijet. Žele da se mogu pohvaliti komšijama: „Pogledajte šta je moje dete uradilo!“
Djeca koja odrastaju u ovakvim domovima osjećaju se sigurno i vrijedna samo kada su uspješna i prepoznata kao „najbolja“. Uslovna ljubav njihovog djetinjstva i precijenjenost visokog statusa i uspjeha u njihovom domu pokreće doživotni obrazac jurnjave za uspjehom, pri čemu ga brkaju sa srećom. Primjer: Stevan je briljantan i uspješan čovjek sa narcističkim poremećajem ličnosti. On se ipak javio na terapiju, jer ima osjećaj da je zalutao u životu. Čini mu se da ono što je uradio u svom životu nema nikakvo  značenje za njega. On govori: „Imam dobar životopis. Sve u vezi sa mnom izgleda dobro na papiru. Čak su i moji hobiji "kul". Ali negdje na tom putu sam izgubio vezu sa onim ko sam zaista. Više ne osjećam istinsko zadovoljstvo u svojim postignućima. Počeo sam da uživam u onome što dobro radim, ali sada to radim samo zato što to impresionira druge ljude. Iznutra se osjećam prazno.”

Scenario 2: Narcisoidni roditelj koji obezvređuje svoju djecu
U ovom scenariju postoji vrlo dominantan i obezvrijeđujući roditelj koji uvijek ponižava svoje dijete. Roditelj je generalno razdražljiv, lako se ljuti i ima nerealno visoka očekivanja. Ako ima dvoje ili više djece, roditelj će jedno pohvaliti, a drugo obezvrijediti. “Dobar” može brzo postati “loš” i odjednom se drugi brat i sestra uzdižu. Niko u porodici se ne osjeća sigurnim i svi provode svoje vrijeme pokušavajući da umire eksplozivnog narcisoidnog roditelja. Drugi roditelj se često tretira isto kao i djeca, tj. sa omalovažavanjem. Kada se on ili ona ne slažu sa narcisoidnim roditeljem, i oni su obezvrijeđeni. Djeca koja odrastaju u ovakvom porodičnom okruženju se osjećaju ljutito, poniženo i neadekvatno. Vjerovatno će reagirati na situaciju iz djetinjstva na nekoliko različitih načina opisanih u nastavku:

​1. Poraženo dijete: Neka od ove djece jednostavno odustanu i prihvate poraz. U tinejdžerskim godinama, nakon što su im decenijama govorili da su bezvrijedni, mogu upasti u depresiju čiji je uzrok stid i mržnja prema sebe. Zatim, da bi pobjegli od svog unutrašnjeg stida, mogu pokušati da se "izgube" u nekom impulsivnom ponašanju ili bolestima ovisnosti. Neki postaju alkoholičari i zavisnici od raznih susptanci, drugi dane provode na internetu. Nikada ne ostvaruju svoj potencijal jer su bili uvjereni da ga nemaju.
2. Buntovno dijete: Ova djeca otvoreno odbacuju poruku svojih roditelja da su "gubitnici". Umjesto toga, provode svoj život pokušavajući dokazati sebi, svijetu i roditelju koji ih obezvređuje da su posebni i da je njihov roditelj pogriješio. Oni teže postignućima na svaki način. Dokazivanje da su posebni postaje doživotna misija, dok se u njima uvijek krije oštar unutrašnji roditeljski glas koji kritikuje svaku njihovu grešku – ma koliko mala ona bila.
3. Ljuto dijete: Ova djeca rastu bijesna na onog roditelja koji ih obezvređuje. Svako ko ih na bilo koji način podsjeti na tog roditelja postaje meta njihovog bijesa. Ponekad i sami postanu toksični ili maligni narcisi. Nije im dovoljno da postignu neki uspjeh, već moraju i druge uništiti na tom putu. 

Scenario 3: "Zlatno dijete"
Ovi roditelji su obično prikriveni narcisi kojima je neprijatno da budu stalno u centru pažnje. Umjesto toga, hvale se svojim izuzetno talentiranim djetetom. Često je dijete veoma talentovano i zaslužuje pohvalu, ali ovi roditelji ponekad zaista pretjeruju u opisivanju svog djeteta. Ova pretjerana idealizacija djeteta kao besprijekornog i posebnog može dovesti do narcističkog poremećaja ličnosti u kasnijem životu te osobe.
 
Efekti uslovne i bezuslovne ljubavi
Svi žele da budu viđeni realno i voljeni bezuslovno. Ako djeca vjeruju da ih roditelji cijene samo zato što su posebni, to može doprinijeti nesigurnosti u sebe. Niko ne pobjeđuje sve vrijeme. Niko nije bolji od svih ostalih u svakom pogledu.
Djeca koja su idealizirana od strane roditelja mogu početi vjerovati da su voljena samo kada su savršena i vrijedna idealizacije.

Percepcija mana i stida
Kada roditelji idealiziraju svoju djecu, djeca se mogu posramiti kada vide bilo kakve mane kod sebe. To ih može navesti da nastave težiti savršenstvu i dokazati da su besprijekorni i vrijedni idealizacije.

Zaustavljeni razvoj pravog "Ja"
U ovom procesu djeca mogu izgubiti dodir sa svojim pravim "ja" i svojim stvarnim sklonostima.
​Umjesto da istražuju ko su zapravo i gdje leže njihova prava interesovanja i talenti, oni mogu potpuno skrenuti s puta i provoditi svoje vrijeme samo radeći stvari u kojima su već dobri, jer misle da će dobiti odobrenje svojih roditelja. Rezultat: Previše roditeljske idealizacije može dovesti do neuravnoteženog pogleda na sebe. Kada se to dogodi, dijete tada doživljava sve nedostatke kao neprihvatljive i nastoji da ga dožive kao savršeno. To je kratak "skok" do potpunog narcizma, kako dijete stasava u odraslu osobu. No, istina je da se povremeno djeca opiru ulozi „Zlatnog djeteta“, odnosno ne postaju narcisoidna, čak su posramljena su pretjeranim pohvalama koje dobijaju i ne izrastaju u narcise.

Osjećaju se opterećeni ulogom koju se od njih traži da igraju u porodici. Jedna majka navodi: „Moj sin je glavni u porodici koji će nas sve dovesti do veličine.” Njen sin je rekao: „Samo želim da siđem sa ove beskrajne trake za trčanje i da živim svoj život bez potrebe da ispunim luda očekivanja svojih roditelja.“

Scenario 4: Obožavalac roditelja narcisa
Neka djeca odrastaju u porodičnom okruženju u kojem postoji roditelj narcis koji ih nagrađuje pohvalama i pažnjom sve dok mu se dive i dok mu ostaju podređeni. Njihova uloga u porodici je da nekritički obožavaju veličinu svog narcisoidnog roditelja bez pokušaja da se izjednače sa njim ili nadmaše postignuća tog roditelja.
​
Ovo je izvrstan način za stvaranje prikrivenih narcisa. Djeca uče da će im biti date pažnja i pohvale zato što se nisu otvoreno takmičila sa svojim narcisoidnim roditeljem i da će ta pažnja biti uskraćena, a oni obezvrijeđeni ako otvoreno pokušaju da budu priznati kao posebni. Sva njihova vrijednost u porodici proizlazi iz djelovanja kao potpora egu roditelja narcisa. U odrasloj dobi, ova djeca se osjećaju previše izložena i ranjiva da bi im bilo udobno u centru pažnje, tako da su njihov narcizam i problemi sa samopoštovanjem manje očigledni svima koji ih ne poznaju dobro. Neki se vrlo dobro prilagođavaju ovoj ulozi i vode produktivan život u poslu koji uključuje podršku roditelju narcisu kojem se mnogo "dive". Primjer: Marija je bila lični asistent generalnog direktora svoje kompanije. Divila mu se i živjela da mu služi. Osjećala se posebnom kroz druženje s njim. Cijenila je sve male pohvale koje je godinama primala od njega i zadržala je sve čestitke za praznike i rođendane koje joj je poklonio. Marija se nikada nije udala jer je bila toliko fokusirana na svoj posao i sama je imala narcističke vrijednosti. Kad god je srela muškarce koji su htjeli da se zabavljaju sa njom, činilo se da im uvijek nedostaje u poređenju sa njenim šefom. Kako je objasnila jednoj od svojih prijateljica “Nakon tako bliskog rada sa mojim šefom, drugi muškarci jednostavno izgledaju previše inferiorni da bi me zanimali.”

Zaključak
Lako je vidjeti kako određena porodična okruženja iz djetinjstva podržavaju narcističku adaptaciju djece. U nekim domovima, postati narcis često je jedino razumno rješenje za tu osobu, jer patološki narcizam nastaje kao odbrana na traume koje dijete proživljava u porodičnom okruženju.
​

REFERENCE/STUDIJE:
1. Adverse childhood experiences and grandiose narcissism – Findings from a population-representative sample, Vera Clemens,Jörg M. Fegert,Marc Allroggen,
https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/S0145213422000643
2.  Development and Validation of the Childhood Narcissism Scale, Sander Thomaes, Hedy Stegge, Brad J. Bushman, Tjeert Olthof & Jaap Denissen, https://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/00223890802108162
3. Pathological Narcissism in Adolescents: Relationships with Childhood Maltreatment and Internalizing and Externalizing Difficulties, Ensink, Karin; Chretien, Simon; Normandin, Lina; Begin, Michael; Daigle, Deanne; Fonagy, Peter
4. Ewing, Haleigh (2020), A Retrospective Study: Investigating the Role of Childhood Experience and Parenting Style in the Development of Narcissism