Kako liječiti posttraumatski stresni poremećaj?

Svi smo čuli za posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i znamo koliko patnje on izaziva. Psihofizički napadi, maltretiranja, prometne nezgode, pljačke, ratovi i samo su neki od primjera događaja koji bi mogli podstaći posttraumatski stresni poremećaj.

Ali PTSP nije uzrokovan isključivo situacijama koje je izazvao čovjek, tj. ne radi se samo o ljudskom faktoru. Prirodne katastrofe, kao što su uragani ili zemljotresii, takođe mogu dovesti do toga. Pitanje je kako ga liječiti?

Liječenje posttraumatskog stresnog poremećaja: psihoedukacija i disanje
Ukoliko patite od PTSP-a, prvo što morate učiniti je posjetiti dobrog psihologa. Kognitivno-bihejvioralni pristupi su se pokazali najbolji u praksi. Stoga vam preporučujemo da pronađete visokokvalificiranog kognitivno-bihejvioralnog terapeuta. Ljekar će izvršit početnu procjenu, koja je vitalni dio razumijevanja problema pacijenta.

Važno je da se sprovede psihoedukacija. Pacijentu će objasniti što se događa u terminima koje će pacijent razumjeti. Doktor takođe mora naglasiti simptome koje osoba doživljava i navesti zašto se pojavljuju, što ih održava i kako će biti tretirani.

Cilj je da pojedinac što bolje shvati što mu se događa. On bi takođe trebalo da shvati zašto i kako će ga profesionalac postupati kako bi mu pomogao. Neophodno je da se pacijent pridržava svog liječenja. Sljedeći korak je učenje kako se opustiti.
Ukoliko se pacijent podučava praksi abdominalnog disanja, to će biti jednostavan i vrlo koristan alat koji će moći koristiti kad god se nađe na udaru anksioznosti. Anksioznost je znak poremećaja. Nakon što je pacijent naučio ovu tehniku ​​i osjeća se ugodno dok je izvodi, važno je da je od tada neprestano praktikuje.

„Ponekad, najproduktivniji stvar koju možete učiniti je opustiti se.” 
-Mark Black - 

Sljedeći koraci u liječenju PTSP-a
Osim što se pacijentu daju "alati" za kontrolisanje anksioznosti, važno je raditi na drugim aspektima. Međutim, oni ne moraju uvijek biti vidljivi.

​Ovdje govorimo o mislima i uvjerenjima vezanim za događaj koji ih pokreće. Ako to ne riješite, liječenje će biti nepotpuno.  Stoga je važno naučiti pacijente da identifikuje ideje koje prolaze kroz njihov um. To jest, moraju naučiti locirati svoje automatske misli i iracionalna uvjerenja. Kod pacijenta se mogu javljati sljedeće "poruka":

• Ono što se dogodilo bila je moja krivica.
• Ovo nikada neću moći prevladati.
• Svijet je opasno mjesto i događaj će se opet ponoviti.

Ovo nas vodi do prvog koraka kognitivnog restrukturiranja. Zatim, kroz Sokratov dijalog, svaka poruka (gore navedenog tipa) koju pacijent "dobija", treba da bude dovedena u pitanje. Na taj način, sesija po sesiji, pojedinac će naučiti da se oslobodi onih ideja koje održavaju poremećaj.

Završetak liječenja
Da bi liječenje posttraumatskog stresnog poremećaja bilo kompletno, mora se dodati nešto drugo. Budući da pacijenti izbjegavaju sve što je povezano sa opasnom situacijom ili događajem, važno je raditi na izloženosti, kako u mašti, tako i u stvarnom životu. Time će uspjeti smanjiti svoju tjeskobu, tako što će se naviknuti na situaciju. Naučiće da sjećanje na epizodu ne znači da je mora ponovno proživjeti. Baš kao što ne mora nužno izgubiti kontrolu. Sa druge strane, to će im omogućiti da razlikuju traumatski događaj i druge, sigurne događaje.

Ideja je da je ono što im se dogodilo bilo konkretno i specifično, a ne vjerovatna ili opšta činjenica. Na kraju, ovaj postupak će povećati njihov osjećaj samokontrole, i pomoći im da vide sebe kao sposobnije da upravljaju situacijom.
Da zaključimo, kao i kod svih anksioznih problema, važno je uključiti prevenciju u liječenje posttraumatskog stresnog poremećaja. Ovaj posljednji korak je temeljan. Pomoći će učvrstiti napredak i osnažiti pacijenta.
​