Kako napadi panike utiču na svakodnevni život

Napadi panike su tiha epidemija koja ne prestaje da se širi. Njihove posljedice pogoršavaju stres i iskustva koja nisu pravilno obrađena - jer u našem društvu nema vremena za to.

Čovjek danas jedva da ima vremena da se zaustavi i na minut razmisli o sebi. Nažalost, panični napadi su sve češći i obično se tretiraju prekasno. Ljudi obično ne idu na terapiju dok ne postanu potpuno disfunkcionalni.

Simptomi uključuju znojenje, nepravilan rad srca ili jake palpitacije, derealizaciju, drhtavicu, otežano disanje, osjećaj pretjerane vrućine ili hladnoće, te strah od smrti, između ostalog. Anksiozni poremećaji imaju mnogo ponavljajućih fizičkih simptoma, iako okidač nije uvijek jasan, a očekivanje paničnog napada može čak biti okidač.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO/WHO), tri od deset ljudi pate od napada panike. SZO procjenjuje da svake godine oko 6 milijuna ljudi traži stručnu pomoć za jedan ili više simptoma napada panike, od čega 1 milijon pati od cijelog niza simptoma i liječi se od njega.

"Panika je zaraznija od kuge i širi se u trenu."
-Nikolai Gogol-

Ova pojava je relativno nova. Tek je 1980. godine klasificirana je kao posebni poremećaj. To se dogodilo nakon što su tisuće profesionalaca iz područja mentalnog zdravlja diljem svijeta izvijestili da se broj ljudi koji traže pomoć zbog tih iznenadnih napada panike stalno povećava. Nisu se uklopili u druge anksiozne poremećaje pa su dobili ime "napadi panike".

Napad panike je onesposobljavajuće iskustvo
Najgora stvar kod napada panike je što se on događa iznenadno i potpuno proizvoljno i zaustavlja se na isti način. Osoba može mirno hodati ulicom i iznenada iskusiti simptome slične srčanom udaru ili iskustvu bliske smrti.  Zapravo, većinu vremena osoba se osjeća kao da bi mogla umrijeti.
Prvi problem s kojim se osoba može suočiti je da će,  ako ne zna što je napad panike, vjerovatno pretpostaviti da ima neku vrstu fizičke bolesti. Najčešća stvar koju ljudi rade jeste odlazak raznim liječnicima, ali niko od njih ne može shvatiti šta nije u redu.
Tada situacija postaje vrlo uznemirujuća. Osoba misli da je bolesna, ali liječnici ne mogu otkriti ništa, pa se osoba osjeća napuštenom u svojoj patnji. Mijenja se njihov cijeli život. Počinju se bojati da napuste kuću ili da budu negdje sami. Boje se da će se simptomi ponovno pojaviti i da neće imati nikoga ko bi ih spasio ili im pomogao. Oni takođe nose u sebi snažne osjećaje tuge i frustracije.

Razumijevanje moderne panike
Panika je simptom koji mnogi ljudi mogu doživjeti. Neki ljudi imaju jedan ili dva napada, a onda se više nikada ne događaju. Drugi imaju ponavljajuće napade, koji se mogu smatrati dijelom anksioznog poremećaja. Panika uvijek dolazi s puno tjeskobe, zbog iznenadne pojave simptoma i poteškoća u pronalaženju uzroka. Najneugodniji dio je to što su razne studije utvrdile da su ljudi koji su najviše skloni napadima panike oni koji su prošli kroz teška životna iskustva i uvijek su održavali određenu količinu kontrole. To su ljudi koji teže riješiti svoje probleme i krenuti naprijed kroz svoje poteškoće. Stoga, kada počne panika, oni se odupiru prihvatanju da se nešto događa i da ne mogu kontrolirati. Bore se da priznaju da ono što im se događa ima svoje porijeklo u umu, a ne u tijelu.
Najgore je to što većina ljudi odlazi kod stručnjaka za mentalno zdravlje tek godinama nakon ove agonije, tj. ne javljaju se na vrijeme. Oni to rade nakon mnogih posjeta svojim liječnicima opšte prakse koji im nisu mogli dati odgovor. Budući da panika transformiše njihove živote, oni razvijaju druge probleme kao što su depresija, nepovjerenje, razdražljivost i stalna tjeskoba. To rezultira većim problemima, što znači da, kada se konačno počnu liječiti, poremećaj je već prilično uznapredovao.
Ljudi misle da su napadi panike prisutni samo kod ljudi koji žive u velikim gradovima, ali to nije istina. Iako su češći u urbanim sredinama, ljudi koji žive ili provode većinu vremena u ruralnim sredinama takođe pate od napada panike.

Određeni psihološki pristupi tvrde da razvoj paničnog poremećaja ne zavisi nužno od konteksta, već od iskustvu ili latentnog unutarnjeg sukoba  koji nije razriješen. Zato je  psihoterapija toliko važna kada je u pitanju rješavanje ove teške situacije.