Kako nastaje narcis? Stručna objašnjenja i teorije

Kako nastaje narcis? Da li je narcizam nasljedan? Može li se narcizam pojaviti u kasnijim godinama? Ovo su pitanja koja se vrlo često postavljaju.

Da na početku odmah objasnimo sljedeće - svi nosimo narcizam u sebi, ali ne postajemo svi patološki narcisi, odnosno ne razvijaju svi ljudi narcistički poremećaj ličnosti. Narcizam je na spektru i kreće se od zdravog narcizma (koji imaju svi ljudi) do patološkog narcizma, odnosno ozbiljnog poremećaja ličnosti. Neko će nositi više narcističkih crta od druge osobe, i to može biti nasljedno, ALI - patološki narcizam, odnosno narcistički poremećaj ličnosti nije nasljeden, on se stiče, on se razvija, počev od ranog djetinjstva. U osnovi patološkog narcizma su nepravilan odgoj i/ili disfunkcionalno porodično okruženje.

RAZVOJNO-PSIHOLOŠKI UZROCI PATOLOŠKOG NARCIZMA
Dio uzroka narcizma može biti genetski, ali odgoj i iskustva iz ranog djetinjstva igraju glavnu ulogu u razvoju patološkog narcizma (narcističkog poremećala ličnosti), tj. onoga što je glavni problem i o čemu se danas toliko piše i govori. Postoji mnogo različitih teorija zašto osoba postaje narcis. Ovo su zvanične i glavne teorije:

1. Previše ugađanja - teorija Theodora Millona
Ovu teoriju uglavnom koriste bihejvioralni terapeuti i razloge vidi u činjenici da su roditelji odgajali svoju djecu na takav način da se djeca osjećaju precijenjenima i superiornima u odnosu na ostale. Drugim riječima, takvi roditelji stavljaju svoju djecu "na tron" (od djeteta prave tzv. "zlatno dijete"). Stalno su ih hvalili i doživljavali kao "nešto bolje" ne uzimajući u obzir stvarna postignuća svoje djece ili druge djece. Stalno ohrabrenje dovelo je do pretjerane samovažnosti kod djece. Podaci jedne studije dobijeni na Univerzitetu u Amsterdamu (vidjeti dolje reference) podržavaju ovu teoriju. Ispitivano je 565 djece, i postavljana su im pitanja poput „Da li misliš da dijete poput tebe zaslužuje nešto posebno?“ - na šta su ta djeca odgovarala pozitivno, a takođe je ispitano da li roditelji takve djece pokazuju narcisoidne stavove prema toj djeci, odnosno koliko se slažu sa rečenicom "Moje dijete zaslužuje poseban tretman" - i oni su se slagali sa tom tvrdnjom. Djeca čiji su roditelji imali suviše "naduvano mišljenje" o njima kasnije su pokazala narcističke crte i tendencije ka narcističkom poremećaju ličnosti.

2. Zanemarivanje - objašnjenje Heinza Kohuta
Nasuprot tome, psihoanalitičar Heinz Kohut je uzrok narcizma vidio u roditeljima koji su poklanjali premalo pažnje i odanosti svom djetetu, koji su ga zanemarivali, potiskivali ili obezvređivali (roditelji od djetata prave "žrtvenog jarca"). On je tvrdio da je prirodni, primarni narcizam, koji opisuje prirodni libido djeteta prema samom sebi, poremećen kada dijete shvati da je majčina briga ograničena ili da izostaje. Da bi nadoknadio i povratio prethodno savršenstvo, dijete počinje graditi grandioznu sliku o sebi. Kohut to naziva “velikim ja”. Dijete takođe stvara idealizovanu sliku roditelja. Obično se ove idealizacije razlažu u kasnijem razvoju. Ako to ne uspije jer roditelji odgajaju dijete na zanemarljiv, neempatičan ili loš način, idealizacije nastavljaju djelovati u potisnutom podsvjesnom obliku. Kasnije se izražavaju u nezadovoljenim tvrdnjama o veličini, stidu, sramu i osjećaju inferiornosti. Takođe, u pokušaju narcisa da se "liječi" preko partnera. Upravo je ovo uzrok sklonosti obezvređivanja drugih. Sven Barnow i David Roth sažimaju Kohutovu teoriju u knjizi "Poremećaji ličnosti: uzroci i liječenje."

3. Sličnost sa graničnim poremećajem ličnosti – teorija Otta Kernberga
Unutar psihoanalitičke scene, postiji i objašnjenje Otta Kernberga. Prema njegovim teorijama, narcistički poremećaj ličnosti je vrlo sličan graničnom poremećaju ličnosti. I jednima i drugima nedostaje zdrav narcizam u smislu stabilnog samopoštovanja, a oboljeli od ovog poremećaja imaju intenzivan strah od odbacivanja.  Međutim, kaže se da je narcistički poremećaj ličnosti manje ozbiljan jer ima složen odbrambeni mehanizam: izvorna granična struktura i međuljudska nesigurnost skriveni su iza fantazija o veličini i nezavisnosti.

4. Problem povratnih informacija: Za bihejvioralnog terapeuta Aarona T. Becka, patološki narcizam se, između ostalog, zasniva na problemu povratnih informacija. Beck vidi glavne probleme narcisoidnih ljudi u međuljudskim odnosima, gdje narcisi pokazuju nedostatak empatije i ekstremni strah od kritike. Drugi ljudi su prijetnja za narcisa kada ne dijele njegov ili njen "sjajan pogled na sebe", kada ne potvrđuju njihovu grandioznost i superiornost. To dovodi do toga da narcisi obezvređuju druge jer su vezani za svoja precijenjena uvjerenja. Da bi zaštitili sebe, oni obezvređuju druge.


(reference/bibliografija/stručni materijal:
1. Donaldson-Pressman, Stephanie, Robert M. Pressman: The narcissistic family: Diagnosis and treatment. Jossey-Bass, 1997
2. Eddie Brummelman u.a.: Origins of narcissism in children. Proceedings of the National Academy of Sciences, 112/12, 2015, 3659-3662.
3. Kernberg, O.F. (1975). Borderline Conditions and Pathological Narcissism.. New York: Aronson.
4. Hainz Kohut, The Analysis of the Self: A Systematic Approach to the Psychoanalytic Treatment of Narcissistic Personality Disorders (1971). International Universities Press, New York. ISBN 0-8236-8002-9.E. Brummelman, S. Thomaes, S.A. Nelemans, B. Orobio de Castro,
5. Millon, Theodore; Carrie M. Millon; Seth Grossman; Sarah Meagher; Rowena Ramnath (2004). Personality Disorders in Modern Life. John Wiley and Sons. p. 290. ISBN 978-0-471-23734-1.
6. G. Overbeek, B.J. Bushman, Origins of narcissism in children, https://dare.uva.nl/search?identifier=67836103-3830-412a-b3ad-d72f5f149376))