Kako odnos između roditelja utiče na buduće odnose njihove djece

Dok smo djeca vjerujemo da se sve što se dešava u našoj kući odvija i negdje drugdje. Tek kada počnemo da istražujemo stvarni i širi svijet izvan stana ili kuće u kojoj naša porodica živi, ​​počinjemo da dovodimo u pitanje to uvjerenje.

Ovo je posebno tačno ako je porodica u kojoj smo odrasli bila zaista disfunkcionalna. Dok će se odrasla djeca razvedenih roditelja vjerovatno fokusirati na to kako je razlaz uticao na njih, ona čiji su roditelji ostali zajedno možda neće. Iako proces ozdravljenja počinje još u djetinjstvu, tako što prepoznajemo ponašanja naših roditelja koja su nas negativno oblikovala, često zanemarujemo kako je na nas uticala veza između njih.

Brak naših roditelja ima veliki uticaj na nas, kao i njihovo individualno ponašanje.

Brak vaših roditelja
Neka djeca odrastaju osjećajući se ignorisanom i nevoljenom od strane jednog, a neka od strane oba roditelja, ne zato što je odnos njihovih roditelja krhak, već zato što je to u suštini zatvoreno društvo. U ovim slučajevima, dva roditelja su poput dvije planete koje kruže jedna oko druge, i iako mogu imati djecu ili dijete, u osnovi nemaju nikakvu emocionalnu potrebu za njima, niti toj djeci pružaju bilo kakvu emocionalnu podršku.

Istraživanja pokazuju da djeca koja su odgajana u kontekstu ekstremno nestabilnih i promjenjivih brakova, tj. tamo gdje je bilo puno svađe, buke i bijesa, imaju veće poteškoće u upravljanju emocijama, a osim toga, studije otkrivaju da emocionalni stres uzrokovan roditeljskim sukobom narušava kognitivne obrade višeg reda. Jedno istraživanje je pokazalo je da su djeca iz ovakvih porodica imala problema s prepoznavanjem neutralnih interakcija kada su im prikazane fotografije dvoje ljudi koji razgovaraju, iako su bila vješta u prepoznavanju sretnih ili ljutih interakcija. Jedno od mogućih objašnjenje koje se nudi zašto su imali problema sa prepoznavanjem neutralnosti je da dijete koristi svoju interpretaciju sukoba svojih roditelja kao svojevrsni "radar" kako bi se zaštitilo. Ćerke koje odrastaju u disfunkcionalnim porodicama mogu pogrešno protumačiti neutralnost kao ljutnju; to je problem za anksiozne odrasle osobe. Naravno, djeca tumače svađe kao prijetnju stabilnosti porodice, a djeca koja odrastaju uz prijetnje - odlaska jednog roditelja ili razgovore o razvodu - imaju veću vjerovatnoću da će biti uplašena i zabrinuta od one djece koja su odrastala u funkcionalnim porodicama. Djeca iz disfunkcionalnih porodica provode djetinjstvo u panici i strahu da će otac ili majka "ispuniti svoje obećanje" i da će ih napustiti, posebno ako ta djeca slušaju takve "prijetnje" od strane jednog od roditelja.  Brak koji se odlikuje tihim neprijateljstvom – tj. bez vrištanja ili otvorenog pokazivanja bijesa, ali ipak uz potpuni nedostatak komunikacije i poštovanja između roditelja – nanosi drugu vrstu štete. U ovim porodicama problemi i poteškoće se guraju pod tepih, a diskusija o tome šta neko osjeća je prilično van dnevnog reda. Roditeljski odnos je često osnova za emocionalni život porodice i posmatranje tog emocionalnog života je veoma prosvetljujuće. 

Roditelji kao emocionalni treneri
Dok neki roditelji postaju treneri emocija za svoju djecu, drugi roditelji odbacuju emocije. Emotivni treneri su roditelji sa samosviješću koji obraćaju pažnju na ulogu emocija u njihovom životu, posebno negativnih emocija, koji o svojim emocijama mogu govoriti na diferenciran način, koji su svjesni emocija svoje djece i koji pomažu svojoj djeci u upravljanju emocije kao što su ljutnja i tuga. Ovo je sva filozofija ispravnog roditeljstva, sa stanovišta istraživača. Današnjim terminima bismo jednostavno mogli reći da ovi roditelji imaju visoku emocionalnu inteligenciju i razumiju da je emocionalna inteligencija naučena vještina koja se može podržati i poboljšati. Istraživači su identifikovali filozofiju emocionalnog treniranja kao pet komponenti:

• svijest roditelja o emocijama niskog intenziteta kod sebe i kod djece;
• gledanje na djetetove negativne emocije kao na priliku za podučavanje ili stvaranje bliskosti;
• potvrđivanje emocija djeteta;
• pomaganje djetetu u verbalnom izražavanju svojih emocija;
• rješavanje problema s djetetom, postavljanje granica u ponašanju i izrada strategije za rješavanje situacije koja je dovela do negativnih emocija.

​Zanimljivo je da istraživači nisu povezivali podučavanje emocija sa roditeljskom toplinom i primijetili su da zabrinuti i pozitivni roditelji mogu biti nesvjesni svijeta emocija. Ali ono što su pretpostavljali o roditeljima koji su prihvatili filozofiju meta-emocija odbacivanja ključno je za raspravu o tome kako je brak vaših roditelja uticao na vas, posebno u domaćinstvu koje karakteriše potpuna tišina kada su u pitanju emocije. Ovi roditelji su smatrali da su djetetov bijes ili tuga štetni za dijete, da je njihov posao da promijene ove emocije, da dijete treba da shvati da su ta osjećanja nevažna i privremena, te da dijete može i treba da potiskuje ta osjećanja. Druga zapažanja o tome kako su istraživači nazvali ovu filozofiju odbacivanja emocija zvučaće poznata mnogima koji su odrasli u ovim domaćinstvima. Napomenuli su da se tuga često doživljava kao teret za roditelje, problem koji moraju riješiti, te da bi odbacivanjem tuge kao nevažne dijete postalo srećno. Osim toga, neki roditelji postavljaju "vremenska ograničenja" koliko dugo tuga može biti prikazana i postaju nestrpljivi ili iritirani kada dijete nije promijenilo svoje emocionalno ponašanje. Ono što ovi roditelji nisu uradili je da objasne ili opišu emocionalno iskustvo svog deteta, pomognu detetu ili u njegovim emocijama ili da riješi  problem koji je izazvao ove emocije, ili da emociju vidi kao korisnu na bilo koji način ili pruža bilo kakvu priliku, bilo za blisku vezu ili podučavanje. 

Nadalje, istraživači su primijetili da su mnoge porodice koje su otpuštale svoju djecu zapravo kažnjavale svoju djecu ili ih ignorisale zbog izražavanja ljutnje.

Razumijevanje modela sa kojim ste odrasli
Dok razmišljate o tome kako su vaši otac i majka razmišljali o emocijama i modelirali upravljanje njima, trebalo bi razmisliti i o tome kako je njihov stav uticao na vas. Da li se činilo da dijele filozofiju o emocijama ili su oboje djelovali na dosljedan način? Da li su jedan ili oboje koristili sramotu ili prijetnju kaznom da bi vas ohrabrili da obuzdate ili sakrijete svoja osjećanja? Mnoge nevoljene djeca nauče da sakriju svoje emocije jer im se roditelji rugaju ili ih ismijavaju. Drugi nauče da nema svrhe pričati o onome što osjećaju jer ionako niko neće slušati. Ovakva roditeljska ponašanja u velikoj mjeri doprinose nedostacima i poteškoćama u upravljanju emocijama kao odrasla osoba.

​
REFERENCE:
1. Schermerhorn, Alice. "Associations of child emotion recognition with interparental conflict and shy child temperament traits." 2018, Journal of Social and Personal Relationships,, vol. 36 ,pp. 1343-1366.
2. Gottman, John, Lynn Katz, and Carole Hooven, . "Parental Meta-Emotion Philosophy and the Emotional Life of Families: Theoretical Models and Preliminary Data," 1996, Journal of Family Psychology ,vol. 10. pp. 243-268