Kako prevladati strah od napuštanja

Prevladavanje straha od napuštanja i postizanja emocionalne nezavisnosti nije lagan zadatak. Ali to se može učiniti ako uspijemo ubijediti da vrijedimo. I da možemo biti i sretni i uspješni i jaki ukoliko ne zavisimo ni od koga. U trenutku kada sebi pružimo ljubav koju zaslužujemo, sve će se promijeniti.

Postoji mnogo ljudi koji su se suočili s jednim od najtežih iskustava, napuštanje. Međutim, ovdje ne govorimo o odrastanju bez roditelja ili hranitelja. Ponekad ne postoji očiglednija bol nego emocionalno napuštanje. Neki roditelji su prisutni, ali u isto vrijeme i potpuno odsutni, ili emocionalno nedostupni za svoje dijete; oni ne zadovoljavaju emocionalne potrebe niti pružaju solidnu osnovu za sigurnu i obogaćujuću vezu.

Rano iskustvo napuštanja ostavlja svoj trag u onoj mjeri u kojoj je čovjek postupno razvio osjećaj srama, bespomoćnosti i agonije. Agonije i osjećaja hroničnog gubitka koji se mora podnijeti. Ovaj osjećaj gubitka na neki način stvara u nama poruke i ideje da nikada nismo bili voljeni, da je usamljenost naš jedini zaklon i da niko ne zaslužuje naše povjerenje.
Ponovljeno ili produženo napuštanje iskrivljuje našu percepciju stvarnosti i naše misli. Ali postoji jedna činjenica koju treba shvatiti: bojati se napuštanja od strane ljudi koje volimo je sasvim normalno, pogotovo ako smo prethodno patili od istog. Ono što je ovdje patološko jeste strah koji dopušta opsesivnim mislima da nas napadaju, a koji je povezan sa trajnom idejom da će nas bliske osobe iznova ostavljati. 
Izbjegavanje tih stanja sasvim je moguće. Pogledajmo kako.

Strah od napuštanja - temeljni strah
Strah od napuštanja je poput zatvora. To je poput zatvorenog prostor koji "bojkotuje" sve naše odnose. Da bismo se bolje snašli u ovakvoj situaciji, trebalo bi bolje razumjeti njene osnove, umjesto što sami sebe mučimo. Moramo znati da je strah od napuštanja temeljni strah. Šta to znači? Objasnimo. 
Ništa nije tako važno za našu vrstu i naš razvoj kao osjećaj sigurnosti od rane dobi, tj. da imamo roditelja, hranitelja ili skrbnika koji nas podržava. Ako ta sigurnost nedostaje u ranom djetinjstvu, naš mozak osjeća veliku prazninu. Ta okolnost uzrokuje da budemo ranjiviji kada se suočimo sa određenim zbunjujućim faktorima u odraslom dobu.

Journal of Youth and Adolescence objavio  je zanimljivu studiju koju je sproveo Odsijek za psihologiju na Sveučilištu u Arizoni (Arizona, SAD). Ovdje je postalo jasno da se strah od napuštanja uglavnom događa kod ljudi koji su u mladosti doživjeli smrt roditelja.
Strah od napuštanja je jedan od primarnih strahova, koji ne možemo lako odbaciti. Ali čim saznamo kako se suočiti sa tim prvobitnim strahom i kako izliječiti ovu ranu, sve će se promijeniti. Naposljetku, moći ćemo napustiti ovaj zatvor, pun praznine i otvorenih rana, kako bismo živjeli sa većim integritetom.

Kako nadvladati strah od napuštanja
Ako doživimo napuštanje, jednom ili češće, to nas navodi da vjerujemo da nismo vrijedni.

U nama bivaju pomiješani ne samo atak na naše samopouzdanje, tjeskoba i nevjerica, već i strah da uđemo u novi odnos.  Na kraju se stvara otrovna dinamika u kojoj pretjerano trebamo drugu osobu kako bismo mogli potvrditi našu autentičnost, dostojanstvo i integritet. No, ovo je način i da izgubimo sebe. 
Svaki odnos koji se temelji na prisilnim potrebama stvara patnju.

Niko ne zaslužuje živjeti u takvoj situaciji, te stoga moramo naučiti prevladati strah od napuštanja. Pogledajmo sada neke strategije kako bismo to postigli.

Emocionalna nezavisnost u prevladavanju straha od napuštanja

• Prihvati taj strah onakvim kakav on jeste - kao nešto sasvim normalno. Kao nešto urođeno svim ljudskim bićima, nešto što je u vašem slučaju ojačano prošlim iskustvom. Strahovi su nešto potpuno prirodno, ali ono što ne smijemo dopustiti jeste da oni upravljaju našim životima.
• Da bismo nadvladali strah od napuštanja, moramo biti 100% odgovorni za sebe. Ne trebamo nekoga da nas spasi; naš partner nije dužan preuzeti nikakvu odgovornost za nas niti biti naš jedini emocionalni brižnik. Ljubav koja nas stvarno može izliječiti jeste ljubav prema sebi. Bezuvjetna ljubav prema sebi.
• Moramo promijeniti naš unutarnji dijalog. Zabranjeno je potcjenjivanje sebe; Slično tome, nije dopušteno ostavljati prostora za onu agoniju koja nam donose toksične misli, kao što je strah od napuštanja. Moramo zatvoriti taj jaz nepovjerenja prem našem partneru, moramo prestati da mislimo da nas ne voli ili da mora da nam dokazuje da mu je stalo. 
• Moramo raditi na emocionalnoj nezavisnosti. Ovo je dug put koji zahtijeva znanje kako promatrati i prepoznati vlastite potrebe. Svaka od naših praznina mora biti popunjena samim sobom. Ovo je naša osobna odgovornost, koju ne bismo trebali staviti na tuđa ramena. Ona je samo naša.​

Da zaključimo, ovaj postupak ozdravljenja nije lagan. Ožiljci napuštenosti, bilo fizički ili emocionalni, ostavljaju dubok i trajan utisak. To je dugo i bolno putovanje na kojem je teško biti sam. Stoga, ako smatramo da se strah od napuštanja ponavlja i da je on trajni teret koji je izvor nezadovoljavajućih odnosa, ne bi trebalo oklijevati, već potražiti stručnu pomoć. 
Zaslužujemo biti nezavisni. Zaslužujemo da se oslobodimo lanaca straha.