Karakteristike razmažene djece i kako da im postavite granice

Razmažena djeca ne cijene ono što imaju, jer uvijek dobijaju ono što žele. Stoga im morate postaviti granice.

U ovom članku ćemo govoriti o razmaženoj djeci, odnosno djeci koja pokazuju razmaženo ponašanje. ​

Postoje dvije varijable koje ovdje igraju važnu ulogu. S jedne strane, tu je temperament svakog djeteta koji se tiče uticaja njegovih gena. S druge strane, tu je njihovo obrazovanje. Zapravo, kada je nedostatak obrazovanja posljedica nedostatka granica  ili koherentnosti, djeci je lako početi razvijati razmaženo ponašanje.
Ključ leži u učenju postavljanja granica i, iznad svega, jačanja odgovarajućeg ponašanja. Ovo će odmaknuti dijete od  neopravdanih napada bijesa kako bi dobilo ono što želi. Ovdje govorimo o četiri specifične karakteristike razmažene djece, mogućim uzrocima njihovog ponašanja i kako naučiti postaviti granice za njih.

1. Pokušavaju se izvući
Jedna od karakteristika razmažene djece je da su sposobna učiniti gotovo sve što im padne na pamet kako bi dobili ono što žele. Zapravo, ne postoji ništa što oni neće uzeti u obzir, zabranjeno ili ne. Zašto je to tako? Zato što ne tolerišu frustraciju ili granice. Oni žele da se stvari rade na njihov način, poštujući njihova pravila, i očekuju da će dobiti rezultate koje žele.
Ovo je proces ponašanja. Drugim riječima, njihov način djelovanja nije proizvod refleksivne misli, posebno kada su mladi. Svojim ponašanjem oni zapravo manifestuju ideju u stilu „Ako ne dobijem ono što želim, neću se ponašati dobro“.

2. Imaju nisku toleranciju na frustraciju
Kao što smo rekli, razmažena djeca imaju nisku toleranciju na frustracije. Zapravo,  navikli su da stvarnost bude u skladu sa njihovim željama, bez obzira na cijenu koju drugi možda moraju platiti za to.
To su djeca koja nisu bila u stanju da razviju strategije da tolerišu frustraciju, jer su imala premalo prilika da se suoče s njom.

3. Ne slušaju
Još jedna od najistaknutijih karakteristika ove djece je neposlušnost. Ignorišu zahtjeve svojih roditelja i samo se pridržavaju onoga što su naumili. Ovo je usko povezano sa odsustvom granica.
Ako se granice ne postave na vrijeme, postoji rizik da djeca ne poslušaju naredbe ili zahtjeve svojih roditelja, jer nikada nisu morala da se ponašaju dobro ili da slijede određene smjernice.

4. Koriste bijes kako bi dobili ono što žele
Razmažena djeca koriste bijes, mrzovolju i ljutnju da bi dobila ono što žele. To može biti pažnja, ili da roditelji popuštaju njihovim željama, itd.
Zauzvrat, to znači da ne razvijaju vještine pregovaranja ili empatije. Iz tog razloga im je izuzetno teško da dijele i razumiju druge. Zašto je to tako? Zato što su se uvijek fokusirali isključivo na svoje ponašanje i na ono što im je potrebno.
Da se vratimo na napade bijesa. Važno je znati da je popuštanje pred njima mač sa dvije oštrice.  To je zato što će u početku ublažiti djetetov bijes. Međutim, s vremenom dijete nastavlja koristiti tu strategiju kako bi dobilo ono što želi.

Uzroci razmaženosti
Kao što smo ranije spomenuli, i genetika (temperament) i okruženje igraju ulogu u nastanku razmaženog ponašanja. Unutar ove druge varijable nalazimo roditeljske obrazovne stilove.
One uvelike utiču na razvoj načina na koji dete funkcioniše. Zapravo, mimo njihovog temperamenta i karaktera, znamo da se razmažena djeca često „rađaju“ zbog određenih pretjerano zaštitničkih ponašanja svojih roditelja, ili odsustva granica. ​

Među ovim i drugim ponašanjima nalazimo da ove vrste roditelja:

• Ne postavljaju granice.
• Popuštaju pred djetetovim napadima bijesa ili lošem ponašanju.
• Ne postavljaju pravila kod kuće.
• Podstiču neprikladna ponašanja.
• Ne podstiču odgovarajuća ponašanja.
• Ponašaju se nedosljedno (naročito u odnosu na granice).

Kako postaviti granice
Kako postavljate granice za djecu? 
Koje strategije postoje da pomognu? 
Evo nekih:

Dogovorite granice
Važno je da se granice objasne djeci na jasan, jednostavan i uzrastu primjeren način. Oni takođe mogu imati koristi od činjenice da su sami u mogućnosti da daju svoj doprinos. Drugim riječima, da izraze svoje mišljenje, i kažu šta osjećaju u odnosu na granice i tako dalje.
Ovdje se ne radi toliko o popuštanju pred onim što „zahtjevaju“ ili govore, već o tome da im damo glas i, gdje god je moguće, postignemo zajednički dogovor, posebno ako su u pitanju starija djeca. Na taj način osjećaju da su i oni dio procesa.
U stvari, to znači pregovarati sa njima. Međutim, logično, uvijek će postojati neke granice o kojima se ne može pregovarati. Kao roditelji, morate im dati do znanja da moraju poštovati te granice i da nema šanse da ih promijene.

Ponudite alternative
Ako djetetu „zabranite“ da se ponaša na određeni način, odnosno ako postavite određenu granicu, trebali biste ponuditi i alternativno ponašanje. Na primjer, “Ne možete se igrati na podu u kuhinji, ali možete se igrati u blagovaonici/dnevnom boravku/.”

Djeci je potreban prostor za manevar kako bi se mogli razvijati kao autonomna bića. Stoga  moraju znati šta ne treba raditi. Međutim, prije svega, moraju znati šta mogu učiniti.

Podstičite odgovarajuća ponašanja
Kada je u pitanju postavljanje granica, podsticanje odgovarajućeg ponašanja takođe može biti dobra strategija. 
To je zato što je to način da se poveća vjerovatnoća da će se ovo ponašanje ponovo pojaviti u budućnosti i, zauzvrat, podučavate svoju djecu šta mogu učiniti.

Ne zaboravimo da se djeca neprestano razvijaju. Štaviše, tokom ovog razvoja na njih utiče praktično sve. U tom smislu, njihovo obrazovanje je od najveće važnosti.
Stoga, ako želite spriječiti da vaša djeca pokažu razmaženo dječje ponašanje, važno je početi s postavljanjem granica  poštujući njihove vlastite ritmove i razvoj.

“Tajna dobrog podučavanja je u tome da se djetetova inteligencija smatra plodnim poljem na kojem se sjeme može posijati, da raste pod vrelinom njihove plamene mašte.”
-Marija Montesori-
​
(reference:
exploringyourmind.com)