Lična kriza i emocije koje je prate

Analiza emocija koje prate unutarnju krizu daje nam korisne informacije kako da se iz nje izvučemo. Otpornost često zavisi od dobrog upravljanja tim ličnim resursima. 

​Pet emocija koje prate ličnu krizu mogu biti parališuće. Ova iznenadna i neočekivana promjena naše svakodnevnice često nas baca u niz stanja za koja nismo uvijek psihološki spremni. ​

Bol, tjeskoba, neizvjesnost, strah ... Razumijevanje uloge koju igra naša unutarnja stvarnost može nam pomoći da ove trenutke prebrodimo efikasnijim alatima.
Kako to izvesti? Dobro znamo da tokom egzistencijalne krize ima malo prostora za razmišljanje i za onu mentalnu jasnoću potrebnu za  donošenje dobrih odluka. Kada smo suočeni sa nedaćama, strah se povećava i to je evolucijski normalno, čak i predvidljivo.
Moramo zapamtiti da mozgom još uvijek upravljaju krajnje primitivni impulsi i odbrambeni mehanizmi. Dakle, kada naš mozak uoči ili je svjestan prijetnje ili sloma u našoj unutarnjoj ravnoteži, pojavljuje se tipičan odgovor: bijeg. Strah drži sve pod kontrolom i jedva se uspijevamo držati uravnoteženo ili biti promišljeni.

​Vrijedi se na trenutak zadržati na značenju riječi "kriza". Ovaj pojam potiče iz grčkog jezika i sadrži različita značenja koja se baziraju na istoj ideji: odluka, presuda, rješenje, razlučivanje. Ovo nam pokazuje jednostavnu istinu: dužni smo prevladati svoje strahove i transformirati ih kako bismo krenuli alternativnim putovima i tako započeli novu fazu. Ali prije svega, potrebno je znati anatomiju napada i emocije koje ga prate.

"Kriza se događa kada staro još nije mrtvo, a novo još nije rođeno."
~ Bertolt Brecht ~

​Pet emocija koje prate ličnu krizu
Albert Einstein rekao je da bez krize nema zasluga. I upravo se u tim trenucima pojavljuje ono najbolje u nama. Možda djeluje paradoksalno, a istina je da, iako nas ove ideje stimuliraju i motiviraju, u isto vrijeme nije lako suočiti se sa trenucima punim nestabilnosti, neizvjesnosti i straha.

​Takođe znamo da nisu sve krize iste. Neke su očite prijetnje našoj psihološkoj i / ili fizičkoj ravnoteži (Goldenberg, 1983). Druge su neočekivani događaji koji stvaraju promjene i tjeraju nas na odgovor (Rosenbaun i Calhoun, 1977).

S druge strane, koncept "krize" vrlo je složen i obuhvata mnoge stvarnosti. Ova privremena stanja promjena i izazova imaju više od jednog porijekla i utiču na nas, bez obzira na našu dob. ​

Koje emocije prate ličnu krizu?

1. Strah (bojim se da nisam spreman za ovo)
Strah je emocija koju regulira amigdala. Ovu strukturu mozga možemo smatrati emocionalnim stražarom: on pokreće ovu reakciju čim otkrije prijetnju ili neočekivani događaj koji narušava našu ravnotežu.

Raskid emotivne veze, gubitak posla, prijateljstva, člana porodice ili nekoga ko nam je važan trenutno otvaraju vrata ovoj silnoj emociji: strahu.

2. Bijes (zašto mi se to događa?)
Ponekad više od otvorene ljutnje osjećamo ogorčenje i zbunjenost. Oni koji se nađu usred krize nikad se ne prestaju pitati "zašto baš ja?".
Ova emocija je potpuno normalna. No, ne želimo je prihvatiti; čak se osjećamo neshvaćeno. Prihvatanje će doći postepeno, ali prvo moramo preći put "plamena bijesa".

3. Otpor promjenama (osjećam se bespomoćno, ne mogu ništa učiniti)
Još jedna emocija koja prati unutarnju krizu na njenom početku je osjećaj bespomoćnosti. Pored straha i osjećaja da vas ne razumiju, postoji i ideja da ne možemo promijeniti situaciju. Na primjer: "Ostavio me, život je za mene gotov, nikad više neću biti sretna."

„Kad izgubite voljenu osobu, svijet se zaustavlja bez mogućnosti povratka, za vas sve staje“. To su fraze koje se ponavljaju u prvim fazama krize. U ovom slučaju, najbolje je ne držati se takvih misli i ne činiti to stanje hroničnim. Moramo usvojiti nove perspektive.

​4. Sram, nelagoda (želim se izolirati od svega i svih)
Neki ljudi se srame, drugi se osjećaju nelagodno ili odbacuju sve i svakoga. Normalno je osjećati želju da se malo povučete, odmaknete se od neposredne stvarnosti i ostanete licem u lice sa sobom i svojim životom.
Vježbanje introspekcije i prisjećanja je dobro, ali na ograničeno vrijeme. Pomaže u prerađivanju ideja i započinjanju postupka prihvaćanja. Međutim, malo po malo važno je početi se emocionalno otvarati drugima.

5. Emocionalni bol (osjećam se povrijeđeno, uznemireno, paralizirano)
Koliko smo puta čuli da je bol dio života! Ali kada ga doživimo na svojoj koži, osjećamo kao nešto vrlo nepravedno, neočekivano, preveliko da bismo imali snage prihvatiti ga. ​

Emocije koje prate emocionalnu bol prate i ličnu krizu. One su tuga, tjeskoba, očaj: rana koja boli u svakom trenutku i koju ne znamo smiriti.
Iznad onoga što bismo mogli pomisliti, prihvatiti i prepoznati postojanje ove emocionalne boli i njeno ossluškivanje nje pomaže nam da krenemo pravim putem psihološkog suočavanja. Pustiti da sva ova unutrašnja stanja polako proteknu pomoći će vam da umirite patnju i nadahnuti vas da tražite nove izlaze.

​Pet emocija lične krize, neizbježan put
Razumijevanje i prihvaćanje svih emocija koje prate unutarnju krizu omogućava nam da jačamo "mišiće otpornosti". To nije lak ili brz proces. Kriza se ne može riješiti za nedelju dana ili mjesec dana. Neizbježno je da morate ići bolnim putem.
Ali sa svakom fazom naša koža postaje sve podnošljivija. Srce se smiruje, a um postaje fleksibilniji, prijemčiviji i kreativniji. Uskoro ćemo pronaći ne samo olakšanje, već i nove i divne načine.

(reference:
exploringyourmind.com)