Narcis bira svoj narcizam

Narcizam, bio da je on dio narcističkog poremećaja ličnosti, ili ne, je u odrasloj dobi izbor. Važno je napomenuti da je narcizam na spektru. Drugim riječima, osoba može imati neke narcističke karakteristike i pokazivati neka narcistička ponašanja, ali to ne mora da znači da ima poremećaj. 

No, svako ko pati od narcističkoog poremećaja ličnosti pokazuje patološki narcizam. Gdje god narcizam bio na spektru, to je izbor osobe, drugim riječima: odrasla osoba bira da bude i ostane narcis.

Narcis je iznutra jedno neizliječeno i traumatizovano dijete starosti od 4 do 6 godina. Narcizam se počinje razvijati još u djetinjstvu kada je dijete suočeno sa traumama i nema adekvatne mehanizme da se odbrani, da obradi traumu i da shvati šta mu se dešava.  Ponašanja koja razvija još tada su mehanizam odbrane. Krivicu za sve ovo što se dešava djetetu snose roditelji. Narcisi su produkti disfunkcionalnih porodica. Jedan ili oba roditelja toliko zakažu u odgoju djeteta, da rezultat bude trauma sa kojom dijete ne zna kakod dase nosi, što kasnije vodi do raznih poremećaja, a narcistički poremećaj ličnosti je jedan od njih. Situacije mogu biti razne - odsutni otac kojeg nije bilo briga za djecu, već je sve padalo na majku, a majka nije uspijevala da se adektatno izbori sa tom situacijom, ili majka, koja je i sama bila narcis, pa je vršila određene pritiske na dijete, dijete je bilo napuštano, ostavljano, kritikovano, omalovažavano od strane roditelja, osjećalo se nevoljeno, obeshrabreno...itd. Suština je - neadekvatan odgoj, traume koje je dijete iskusilo onda kada je trebalo da bude voljeno i paženo i da nikako, ali nikako ne zna bol i traume, da ne iskusi bol makar ne od roditelja, to je ono što je bilo uvod u narcistički poremećaj ličnosti. I taj poremećaj je nastavio da se razvija, da postaje sve gori - izborom osobe. Dakle, odrasli narcis je u stvari neizliječeno dijete, osoba koja se nije adekvatno razvilo emotivno, već je postala emotivni invalid, emotivno nezrela, možemo reći emotivno zaostala. 

Mnogi ovdje postavljaju pitanja:"Ako je to tako, ako je njihov poremećaj posljedica trauma, da li su narcisi zaista onda krivi?"
Ako ovako razmišljate, zaustavite se i zapitajte se: koliko je osoba koje su prošle razne traume u djetinjstvu, koliko je djece koja nisu imala djetinjstvo, koliko je osoba koje su prošle čak gore stvari od narcisa, ali nikada nisu razvile ovako monstruozan poremećaj? A takođe ima i osoba koje su u jednom trenutku pokazivale narcističke sklonosti, pa ipak odlučile da koriguju svoje ponašanje, jer su shvatile da ono nije u redu. Puno je ljudi koji su prošli razne traume u ranom dobu i kasnijem životu, a nikada nisu postali narcistička čudovišta.

Dijete nije bilo krivo, nije moglo da zna - odrasla osoba jeste kriva, jer je odbila da radi na sebi i svom izliječenju i nastavila da koristi te iste mehanizme, jer joj je tako bilo lakše. Trauma nije bila njegova ili njena krivica, ali izliječenje jeste bila njihova odgovornost. Narcis je dijete koje je odbilo da odraste. Mi možemo žaliti narcisovo djetinjstvo, ali žaliti patologiju koju osoba svjesno bira da razvija, jer joj je to (bio) lakši put, jer joj ta patologija donosi koristi, jer je to njihovo "obilježje" i životni stil - to ne možemo žaliti.

Odrasli narcis je nastavio koristiti mehanizme odbrane koji su se počeli razvijati još u djetinjstvu, jer je shvatio da mu oni koriste, a u odraslom dobu to više nisu samo mehanizmi odbrane da ga sačuvaju od stvarnih ili umišljenih povreda i opasnosti, već je to postao način života i narcis stavlja i skida maske po potrebi i potpuno svjesno. Dakle, odrasli narcis možda ne zna da ima narcistički poremećaj ličnosti,  ali je itekako svjestan šta radi i da njihova ponašanja nanose štetu drugima. Osoba je bukvalno odlučila da nastavi da razrađuje obrasce narcističkog ponašanja jer su joj je tako bilo najlakše, jer su joj oni donosili ličnu korist. To je bilo lakše nego da osoba radi na sebi. 

Dijete nije krivo za to što mu se dešavalo, i što je moralo razviti sisteme odbrane da se nosi sa traumama, ali odrasla osoba nije smjela zadržati i razrađivati te iste sisteme, drugim riječima nije smjela ostati dijete tamo gdje se očekuje da postane zrela odrasla osoba. I još jedan veliki problem u svemu što velika većina narcisa, njih sigurno 90 posto neće i ne želi da potraži stručnu pomoć, da makar osvijesti svoj poremećaj. 

A kako znamo da je narcis svjestan svojih maski, i da zna da ih stavlja i skida po potrebi. Sam Vaknin, izraelski psiholog, profesor i pisac, i osviješteni narcis, dakle osoba koja jeste narcis i koja je svejsna svog poremaćaja, koji je inače postao jedan od svjetskih autoriteta u ovoj oblasti kaže: "Kada narcis završi u zatvoru, narcis skida sve maske. Dakle, maske na padaju same od sebe, narcis ih svjesno skida. Narcis u zatvoru više nije narcis, postaje obična i normalna osoba. Zašto to narcis radi? Zato što zna da u tom okruženju ne bi preživio, narcizam i narcističko ponašanje u zatvoru bio bio uzrok njegove propasti. Narcis ovdje mora da sučava sebe, a sebe može sačuvati ako se u takvom okruženju odrekne svog narcizma. Dakle, narcis stavlja maske po potrebi i u zavisnosti od okruženja gdje se nalazi. Narcis procjenjuje - ova maska odgovara u ovom okruženju, ona maska odgovara u onom drugom okruženju, e u zatvoru ne odgovaraju narcističke maske koje su napravljene od arogarncije, osjećaja grandioznosti i superiornosti, i manipulacija kojima se narcis služi. To tamo ne može da prođe. Dakle, narcis je u potpunosti svjestan i razmišlja ovako: "ovdje ne smijem nikoga da obmanjujem". Narcisi su kameleoni. Koju će masku nositi i kao će glumiti zavisi od sredine u kojoj se nalaze, kako procijene i kolika im opasnost prijeti.

U odrasloj dobi, narcizam je izbor, jer je narcisu mnogo lakše i korisnije nastaviti sa istim obrascima ponašanja, vječito bježeći od odgovornosti, nego pogledati duboko u sebe i razrješavati konflikte, komplekse i traume. Za to je potrebna spremnost i hrabrost. A narcisi nisu hrabri.