Neurobiologija psihopate: kada mozak izgubi ljudskost

Neurobiologija psihopate nam potvrđuje da mozgovi ovih ljudi funkcionišu drugačije. Osim nedostatka empatije, postoje drugi faktori koji ostavljaju prepoznatljiv cerebralni otisak kod osoba za koje stručnjaci vjeruju da pokazuju jasno psihopatske crte.

Moguće je da kada čujete riječ "psihopata", pomislite na imena poput Charles Manson ili Ted Bundy. Ovaj psihološki profil je predmet fascinacije za mnoge ljude i zato filmovi i TV serije usredsređene na ovaj tip ličnosti i karaktera izazivaju toliko zanimanje. Zlo,  kao suprotnost idealu dobrote i ljudskosti nas i fascinira i plaši.

"Svijetu ne prijete zli ljudi, već oni koji dopuštaju zlo."
(Albert Einstein)

Međutim, postoji jedan aspekat koji ponekad zanemarujemo. Knjige poput The Psychopath Test novinara, istraživača i stručnjaka Jona Ronsona pokazuju da skoro 4% izvršnih direktora u velikim kompanijama i firmama imaju psihopatske osobine. Pod ovim mislimo na nešto vrlo jednostavno: psihopatska ličnost se ne manifestira isključivo kod osoba koje počinjavaju ozbiljne i teške zločine ili kod onih koji podstiču druge da počine takve zločine, kao što je to činio Charles Manson.
Ovaj profil takođe čine i određeni broj ljudi sa kojima svakodnevno komuniciramo. Kako objašnjava Jon Ronson, živimo u društvu koje je tako "osmišljeno" i uređeno da nagrađuje ovu vrstu ponašanja, odnosno, u društvu onih koji manipulišu, obmanjuju i dižu se na vlast kršeći potrebe i prava drugih.
Međutim, ova potreba za dominacijom i implicitnom ili eksplicitnom agresijom nije slučajna. Ima biološke osnove o kojima bismo trebali znati.

Neurobiologija psihopate
Prije nego što dublje zađemo u neurobiologiju psihopatskog ponašanja, hajde da definišemo kakva je osoba sa ovim poremećajem ličnosti i kakose ponaša. Dakle, uopšteno govoreći, možemo reći sledeće: psihopata je neko ko ne može da voli ili ne zna da voli. Psihopata jednostavno nema tu sposobnost. On/ona je neko ko je neempatičan, vješt u manipulaciji i vrlo uspješan u laganju i obmanjivanu.
Psihopate takođe poseduju dar ubjeđivanja, obično imaju poseban šarm i veoma konkretno reaguju u situacijama straha ili stresa, odnosno reaguju hladnoćom. Danas imamo validan instrument za mjerenje ove dimenzije, tzv. Herov test (upitnik) za mjerenje psihopatije.  Ovaj alat nam omogućava da procijenimo nivo psihopatije kod osobe, pri čemu je 40 najviši rezultat.

Neurobiologija: gen za psihopatiju
Ako želimo da govorimo o neurobiologiji psihopata, ne možemo izbjeći jedno ime: James Fallon, neuroznanstvenik sa Kalifornijskog univerziteta u Irvineu (Kalifornija, SAD),  jedan je od vodećih stručnjaka za psihopatiju. Interesantna stvar je da sam Fallon nosi "gen za psihopatiju". On i njegov tim proveli su nekoliko godina radeći razne dijagnostičke testove na velikom broju zatvorenika dok su pokušavali pronaći markere koji upućuju na ovu vrstu poremećaja. U jednom pogledu, rezultati su bili jednako uznemirujući koliko i otkrivajući: Falonov mozak se nije mnogo razlikovao od zatvorenika kojima je dijagnosticiran psihopatski poremećaj ličnosti.
U stvari, to nije bila slučajnost. Možemo identifikovati do sedam teških zločinaca u Falonovom porodičnom stablu. Ovo uključuje, na primjer, Lizzie Borden, ženu poznatu kao ubica sjekirom. Analiza rezultata testova pokazala je da gen za zlo postoji, ali da moraju postojati određeni okidači da bi se on ispoljio. Pogledajmo sada niz podataka koji će nam nesumnjivo omogućiti da razumijemo ovu ideju.

Mozak sa manje sive materije
Zanimljiva studija sprovedena 2012. godine na King's koledžu u Londonu (Engleska, UK) dokazala je nešto što je Fallon već uočio u svojim studijama o zatvorenicima iz 2006. godine. Naime, kod ljudi sa prisutnom psihopatijom, postoji manja debljina sive tvari u rostralnom dijelu prefrontalnog korteksa i temporalnim područjima.
Sta to znaci? To znači da ova anomalija, nesumnjivo najkarakterističnija za neurobiologiju psihopate, otkriva nedostatak empatije i teškoće u prihvatanju nečega tako važnog kao što je osjećaj krivice.

Psihopata uživa u tuđem bolu, ali ne i u svom
Gore u tekstu smo ukazali da psihopatsku ličnost prvenstveno karakteriše jedan važan faktor, a to je nedostatak empatije. Što se tiče neurobiologije psihopate, može se reći da ljudi ovog profila osjećaju empatiju, ali samo prema sebi. To je nešto što su stručnjaci mogli vidjeti u studiji Univerziteta Cambridge (Engleska, UK) objavljenoj u časopisu Frontiers in Human Neuroscience 2013. godine.
Za ovaj rad urađeno je 121 skeniranje magnetnom rezonancom na zatvorenicima kojima je dijagnosticiran ovaj poremećaj ličnosti. Kada su im predstavljene slike ljudi u bolu, njihov mozak je jedva reagirao. Učinio je to samo u trenutku kada ih je eksperimentator zamolio da sebe zamisle u istoj situaciji. S druge strane, kada su ovi ljudi vidjeli druge kako pate i prolaze bol, dio mozga zvani striatum je postao aktivniji. Ovo je vrlo zanimljiv dio ljudskog mozga jer je povezan sa obradom nagrade, motivacijom, zadovoljstvom i donošenjem odluka. Stoga se ta neobična aktivnost u ovoj oblasti tumači kao da psihopate uživaju u posmatranju tuđeg bola.

Postoji li gen za zlo?
Umjesto gena za "zločin", postoje genetske varijante koje doprinose nasilničkom ponašanju, kao što su varijante gena CDH13 i MAOA. Neuroznanstvenici sa Instituta Karolinska (Švedska) pokazali su da svi možemo naslijediti takve varijante od svojih roditelja. Takav marker je nosio i neuronaučnik Fallon. Međutim, osim rizičnih ponašanja i problema sa kontrolom impulsa, Fallon nikada nije pokazao nikakve psihopatske osobine. Možda zbog njegovog odgoja i obrazovanja. Uvijek je imao porodicu punu ljubavi i okruženje koje je znalo kako da ga usmjerava na pravi način. Nikada mu nije nedostajalo naklonosti, jasnih smjernica ponašanja i empatičnog okruženja. Ništa mu nije nedostajalo i nije imao traumatično djetinjstvo.
Neurobiologija psihopate ukazuje na to da se ovo stanje (poremećaj) često javlja kao razvojni poremećaj. Ponekad nedostatak privrženosti, trauma iz ranog djetinjstva ili situacije pune stresa i tjeskobe kod djeteta pokreću niz biohemijskih procesa koji određuju progresivne promjene u mozgu i ponašanju.

Okruženje, odgoj i obrazovanje su bitni faktori. Genetika nesumnjivo utiče na nas, ali nas ne definiše 100%. Takođe treba napomenuti da se nasilje i psihopatsko ponašanje općenito smanjuju. Prije tri stoljeća, nasilno i agresivno ponašanje oblikovalo je veliki dio našeg društva. Danas sve manje viđamo ovo ponašanje, iako dio populacije i dalje pokazuje psihopatske karakteristike.

(Reference:
1. Gao Y, Glenn AL, Schug RA, Yang Y, Raine A. The neurobiology of psychopathy: a neurodevelopmental perspective. Can J Psychiatry. 2009 Dec;54(12):813-23. doi: 10.1177/070674370905401204. PMID: 20047720.
2. The Psychopath Test by Jon Ronson)