Oni koji su bili povrjeđivani znaju kako da prežive

“Posvećeno onima koji su u borbi za dobro u zlu i mir u ratu pretrpjeli ozbiljne rane, gubili krv i bili izloženi gladi, temperaturnim ekstremima, umoru, iscrpljenosti, nedostatku vazduha, bolestima, otrovima i zračenjima.
Onima koji su se pod ekstremnim psihičkim naporima borili za sopstvene ideale - štogod da je to bilo, i koji su podnosili žrtve i radi drugih, i bili žrtve sebičnih tuđih ambcija, strahova, ljubomore i najgore od svega - mržnje.
Moj stres potiče iz nagona da pomognem drugima i da ne sudim.
I lična posveta mojoj ženi koja mi je pomogla da napišem ovu knjigu, jer je shatila da ne mogu i ne treba da se liječim od mog stresa, već da jednostavno naučim da uživam u njemu.”
(posveta s početka knjige kanadskog psihologa Hansa Selye-ja:
​“Psihologija i patologija izlaganja stresu”, 1950)

​Oni koji su bili duboko povrijeđeni i koji su ostavljani da se sami snalaze i pronalaze izlaz iz krize dobro znaju značenje naslova.

Ovo su ljudi koji i dalje nose ožiljke (neki još uvijek i rane) od trauma, i koji su morali stvoriti sopstveni zaštitni oklop kako bi zaštitili ni manje ni više nego sopstveni život. Ovo su ljudi koji su naučili da “čitaju između redova”, da prepoznaju laž, sebičnost i koristoljubivost kod drugih.  Oni su morali da nauče da se brane sami, čak i u najkomplikovanijim situacijama.
Život zna da zaboli: na mnogo mjesta i na različite načine. Ponekad vam ne treba fizički udarac da biste osjetili bol. Emotivne i psihološke traume znaju da zabole mnogo jače i ostave teže ožiljke i posljedice. 

Ovom temom se posebno pozabavio Profesor Derald Ving Sju (Derald Wing Sue) u svojoj knjizi, poznatom pod naslovom: "Mikroagresije u svakodnevnom životu". Mikroagresije primate u svakodnevnom životu kroz jezik i tretman. Iako nema direktnih fizičkih udaraca na vaše tijelo, mikroagresije proizvode jak i bolan emocionalni uticaj. Mnogi pokušavaju potisnuti ovo, ne pokazivati svoju bol, ili su jednostavno nesposobni da ga prepoznaju, ali njihovo ponašanje ih lako odaje: neraspoloženje, ogorčenost, umor, nedostatak volje. 
Međutim, postoje i oni koji su naučili učiti iz loših iskustava i emotivih trauma i koji su razvili otpornost.

​Traumatski događaji i iskustva mogu biti izazvana bilo kakvim gubitkom, zlostavljanjem, i može proizići iz bilo kog odnosa, uključujući i romantične odnose. Traume djeluju transformišuće. Mogu vas potpuno onesposobiti i učiniti da nimalo ne uživate u životu (tj. dovesti do ozbiljnih depresija) ili od vas mogu učiniti izuzetno otporna stvorenja koja će biti prinuđena da istražuju svoje granice i otkrivaju svoje mogućnosti. 

Kako aktivirati mehanizam preživljavanja i postati sopstveni heroj
Eksperti iz područja psihologije znaju da ovo nije lak proces i da nije svako sposoban aktivirati mehanizam preživljavanja koji se nalazi u mozgu. 
Hans Selye - austrijski endokrinolog mađarskog porijekla koji je svoju karijeru gradio u Kanadi, s početka 20. veka, dokazao je da je otpornost prije svega sposobnost prilagođavanja stresnoj situaciji. Hans Selye je svoju karijeru posvetio proučavanju stresa i uticaju stresa na ljudski organizam i život.

“Usvajanje pravilne reakcije na stres nam omogućava da negativni stres pretvorimo u pozitivni.”
“Ne ubija nas stres, već naša reakcija na njega.”
(Dr Hans Selye)

Naš simpatički nervni sistem mora biti podešen kako bi oporavio svoj mir i ravnotežu, kako bi oporavio svoj mir i ravnotežu. Za ovo su potrebni i određeni hormoni zaduženi za samoregulacione procese u organizmu. 
Ukoliko nas savlada strah, a mi mu se ne umijemo suprotstaviti, bićemo blokirani i nećemo znati šta da radimo. Faktori kao što je naše genetsko naslijeđe često nas čini manje ili više otpornima. Traumatična iskustva iz djetinjstva takođe imaju odlučujući utcaj na našu moždanu hemiju. Toksični stres prekida normalan razvoj dječijeg mozga, što znači da povećava njihovu emotivnu ranjivost kada odrastu. Međutim, uprkost činjenici da otpornost ima neurološke osnove, njen mehanizam se može uvježbavati. Heroji se ne rađaju - prave heroje stvaraju nemile okolnosti. Udarci koje ste primili su vas naučili kako da se borite i preživite.

O EMOTIVNIM TRAUMAMA

Riječ "trauma" doslovno znači "rana". Postoje rane koje ne možete vidjeti, ali njihov uticaj i bol su toliko jaki da se šire na svaki aspekat vašeg života. Američki psiholog sa Univerziteta u Sjevernoj Karolini Ričard Tedeši je istaknuti stručnjak u ovoj oblasti. On objašnjava da kada je neko duboko povrijeđen, prva stvar koju gubi je povjerenje. Njihov cjelokupan sistem vjerovanja se urušava i njihova vjera u budućnost se gubi.

​Ne postoji sadašnjost, a još manje sjutrašnjica. Djeluje kao da je sve zauvijek izgubljeno. Napor koji treba uložiti u obnovu života je ogroman i kompleksan.

Djelove polomljene duše je mnogo teže pokupiti i vratiti na mjesto, znajući da više nikada neće biti ista. Oni koji su vas povrijedili ne zaslužuju ni vaše razumijevanje, ni sažaljenje, ni imalo pažnje. Doktor Ričard Tedeši stavlja veliki naglasak na greške koje društvo često pravi. 

Kada osoba doživi zlostavljanje, kada izgubite partnera, kada se zna da je neka žena zlostavljanja od strane svog parnera, prvo što društvo pokazuje je sažaljenje. ​
Razmislite kada sledeći put čujete ovu frazu u društvu, pošto se načuje da je neko doživio neku tragediju: “Njihov život je završen, kako će sada dalje?” Zašto neko ne kaže: ”Dovoljno su jaki da prebrode to, snaći će se!"

Društvo čini veliku grešku kada potcjenjuje osobe koje su bile duboko povrijeđene u životu i koje su pretrpjele velike gubitke. Moždana neuroplastičnost je neograničena. Mozak je u stanju da se reprogramira i da pruži otpor.


Reference:
1.“Mikroagresija u svakodnevnom životu: rasa, pol i seksualna orijentacija”,  Derald Ving Sju
(Orig.: Microaggressions in Everyday Life: Race, Gender, and Sexual Orientation, Derald Wing Sue).
2.“Psihologija i patologija izlaganja stresu”, Hans Selye, 1950
(Orig.: The Physiology and Pathology Of Exposure To Stress, Hans Selye, M.D, D.Sc., F.R.S.)
3.“Trauma and Transformation: Growing in the Aftermath of Suffering” by Richard G. Tedeschi, Lawrence G. Calhoun