Osjećanja koja najviše potiskujete pokušavaju vam saopštiti nešto važno

Ne dijelite osjećanja na loša i dobra, već ih direktno pratite.
Emocionalna inteligencija nije u činjenici ili pokušaju da ne osjećate negativne emocije, jer ste uspjeli razviti unutarnju disciplinu i ovladati mudrošću da "to ne radite". ​

Poenta je u tome znate li kontrolirati vlastite misli i njihov uticaj na vas, a ne u tome što uspijevate mirno odreagirati na neku situaciju.
Prava emocionalna zrelost ima veze sa tim da li se bojite vlastitih osjećanja ili ne. Bez obzira na to što se događa, emocionalno zrela osoba shvaća da je i najgori događaj u životu samo osjećaj.
To je sve! Osjećaj. Zamislite najgori događaj, a jedino što je loše u tome je osjećaj koji vam taj događaj stvara. Kako biste se osjećali zbog nečega? Kakve biste zaključke iz toga izvlačili, kako biste se odnosili na posljedice ovog događaja i kako će na kraju on uticati na to kako se osjećate.
Osjećaj straha, snažno lupanje ili probadanje u prsima. Udaranje savjesti ili udarac ponosa. Osjećate se bezvrijedno, ideja da ste stranac u ovom svijetu ... Zanimljivo je da su tjelesni osjećaji uvijek brzi i prolazni, ali naše misli o boli uvijek ostaju s nama.
Izbjegavamo bilo što osjetiti jer su nas učili da naši osjećaji žive vlastiti život. Da će živjeti zauvijek ako ih postanemo makar trenutak svjesni.
Jeste li ikada doživjeli radost više od nekoliko minuta? Ne? Što je sa bijesom? Što je sa stresom, depresijom i tugom? Ti osjećaji žive u vama puno duže, zar ne? Tjednima, mjesecima i godinama, zar ne? To je zato što to oni nisu osjećanja. Oni su simptomi.

Morate znati da je patnja jednostavno odbijanje prihvaćanja onoga što jeste.
​
Dakle, iscjeljivanje počinje kada dozvolite sebi da osjetite.
To znači da sebi dopuštate da osjetite sve svoje unutarnje ozljede, poniženja, gubitke i dozvolite sebi da iskusite one emocije koje ste jednom blokirali. To znači da sebi dopuštate da filtrirate i obrađujete ono što ste morali potisnuti da biste nastavili dalje i možda čak i preživjeti.
Svi se bojimo da su naši osjećaji prejaki, posebno u onim trenucima kada ih stvarno doživimo kao reakciju na neki događaj. Učili su nas da ne budemo previše ljubazni, inače će nas drugi povrijediti; previše pametni - inače će nas zastrašiti; previše strašljivi - inače ćemo postati ranjivi.

Učili su nas da iskusimo one emocije koje nam drugi govore da su "prave" ili da "treba" da iskusimo. U djetinjstvu smo bili kažnjavani zbog onih emotivnih iskustava koja su uzrokovala neugodnosti našim roditeljima. Na primjer, kada bismo pustili vrisak. Nije čudno što još uvijek reagiramo na ovaj ili onaj način.
Nisi ti taj koji se boji previše jakih osjećaja. Ta ideja ti je usađena, jer su upravo ljudi ti koji bi vas nazvali ludima, skandaloznima i krivima. Ljudi koji ne znaju kako bi se sami nosili sa tim, koji žele da ostaneš tu gdje jesi. To su ljudi koji žele da i dalje ne osjećaš. Da se ne osjećaš kao ti.

Jer vaša tuga kaže da: "Još uvijek doživljavate privrženost". Vaša krivnja kaže: "Bojim se da sam učinio nešto loše prema drugima", a vaša sramota kaže: "Bojim se da sam prema drugoj osobi bio loš."

Tjeskoba je vaš otpor procesu, vaši posljednji pokušaji da preuzmete kontrolu nad situacijom, kontrolu koju kako postajete sve svjesniji, nemate.
Vaš umor je vaš otpor prema onome ko uistinu jeste, onome što stvarno želite biti.Vaša neugodnost je vaš potisnuti bijes.

Ne trebate mijenjati svoje osjećaje. Samo se morate naučiti osloniti na njih i vidjeti što vam pokušavaju oni reći.

Pokušati promijeniti svoje osjećaje nalik je pronalaženju prometnog znaka koji je usmjeren u suprotnom smjeru od onoga gdje ste trebali krenuti i vašim pokušajima da pokušati okrenuti znak, umjesto da mijenjate rutu.

A kad potiskujemo emocije koje prate naša iskustva, kada ne damo sebi vremena za razmišljanje, kada se pokušavamo prisiliti da iskusimo ovaj ili onaj osjećaj, to znači da zanemarujemo ono što nam daje apsolutni mir.
Dakle, nije riječ o promjeni osjećanja. Stvar je u tome da treba saslušati sebe. Ne dijelite svoja osjećanje na ispravna i pogrešna, već ih izravno slijedite da biste shvatili što signaliziraju. A ovo je sjajan pokazatelj kako komunicirate sa sobom.

Suzbijanje osjećanja je vaš pokušaj da upravljate sobom. Ali pokušati ne čuti sebe nije vaša istinska želja. To je samo strah da ne budete veći ili manji, bolji ili lošiji ili jednostavno drugačiji od ljudi koje želite oko sebe, to je strah od tuđeg mišljenja.

Ako počnete cijeniti prihvaćanje drugih ljudi iznad sebe i onoga što osjećate, vi se upuštate u borbu sa vlastitim nagonima kako biste se uskladili sa potrebama ega onih oko vas. Istovremeno, svijet i čitav život u kojem biste mogli slušati, dopustiti, slijediti, opažati, osjećati i doživljavati vas ... neprestano vam izmiče.

Tuga vas neće fizički ubiti. Ali suzbijanje osjećanja će vam oduzeti sve što imate: ili ćete dopustiti sebi da osjetite sve stvari, ili ćete postati ošamućeni i zombisani, iz straha da ništa ne osjetite. Ne možete birati emocije. Ili se slažete sa protokom svojih osjećanja ili im se odupirete. Izbor je vaš.

(izvor i obrada: www.cluber.com.ua)