Otvoreno pismo svakome ko me je ikada povrijedio

Pišem ovo pismo iako ga nikada nećete pročitati. A možda se varam, možda ipak naletite na njega. ​

Pričinili ste mi mnogo boli. Znam da na kraju sve dolazi na svoje mjesto, i ja sam danas odlučila osloboditi se težine koju osjećam.
Sumnjam u ljutnju na bilo koga. Ne želim je u svom srcu. Ona nije dobar prijatelj, nije dobar saveznik, te stoga neću biti ljuta na vas. Ljutnja nas tjera da osjećamo strah, a to je ono što ne želim gajiti u svom životu. Ne plašim vas se, ali definitivno ne želim ponovno proživljavati svoju patnju i upadati u iste greške. Zato sam odlučila da se moram suočiti lice u lice sa svim lošim emocijama, sa svime kroz šta sam prošla, i sa svim onim što vi predstavljate. ​

"Kada osjećate ogorčenje prema nekoj osobi, vezani ste za tu osobu ili situaciju emocionalnom vezom koja je jača od čelika. Oprostiti je jedini način da prekinemo tu vezu i budemo slobodni." (Catherine Ponder)
​
Imala sam povjerenja u vas; ono više ne postoji. Nikada nisam tražila ništa posebno, ali da sam znala vašu pravu ličnost tada, ne bih dopustila da me povrijedite. No, i ovo dešava sa razlogom, sa dobrim i valjanim razlogom, jer život je itekako logičan.
Nikada neću zaboraviti čemu me je ta bol naučila.
I nikada ne bih bila poput vas, nikada ne bih mijenjala uloge, ali, na kraju vam se ipak moram zahvaliti. Naučili ste me kakva ne treba da budem, kakva ne smijem dozvoliti da postanem - nikada kao vi.
Shvatila sam da vaše prisustvo i blizina škodi mom napretku, i da treba da zatvorim ova vrata zauvijek - i nikada se više ne osvrnem. ​

Neko je jednom rekao da ste je krajnji prezir nezainteresovanost, a zaboravljanje je savršeno ubistvo.  Zato neću bacati kamenje na vas; sigurna sam da bi to u moj život samo dodalo bijedu, a ne sreću. Kažu da krvarenje ne boli, već da se zapravo osjećate dobro. Isto se događa kada duša boli; na neki način ste anestezirani i nesvjesni onoga što se od vas očekuje dok ne bude prekasno.
Možda pišem ovo sa suzama, sa boli, ali odlučila sam preuzeti kontrolu, jer kada sam već stigla do ove tačke, imam dovoljno vremena da porazmislim o onome što ste mi učinili. ​Iza moje hrabrosti da napišem ovo ima puno tuge, osjećaja iznevjerenosti i nevjerice. Osjećam se kao da hodam na vrhu vulkana dok moj život visi o koncu.

Od sada pa ubuduće odlučujem se da prema vama ne gajim više ljutnje, ogorčenja ili bijesa. Ne želim da moje srce bude opterećeno nepotrebnim i nelijepim osjećanjima i uspomenama. Jer znam da se unutar svakog bolnog iskustva nalazi sjeme rasta i oslobođenja. Vi ćete i dalje ostati zarobljeni u vašem skučenom i otrovnom svijetu, ja ću se toga zauvijek osloboditi.
Istina je da sam danas htjela učiniti nešto vrijedno, zato sam i odlučila napisati ovo. Ovo pismo zapravo nije da biste se vi osjećali bolje, već više za mene, jer se ja želim osjećati bolje, i želim skinuti težinu sa srca. Zaustavila sam se da porazmislim kako ne želim više ništa loše u svom životu, shvatila šta ste učinili, i shvatila kako se ja osjećam.  Shvatila sam da ovo razmišljanje o vama i zaključci do kojih sam došla su čin ultimativne ljubavi prema sebi. 

Danas mogu reći da sebi činim uslugu jer danas više nego ikada volim sebe i znam da ne želim da moje tijelo postane grobnica za moju dušu, i da se zaista mogu suočiti sa svime što je u meni. ​​

Ne moram se plašiti života, a ni najmanje ljudi poput vas.
Naučili ste me da se oslobodim i zauvijek počnem oslanjati na sebe.
Naučili ste me kome da vjerujem, a kome ne.
Naučili ste me da napravim razliku između dobrih i loših ljudi.
Naučili ste me da spoznam sopstvenu vrijednost.
Hvala vam na tome.