Pariski sindrom: kako vas čini nesretnima i kako se od njega zaštititi

​Ponekad je lijepo kad se snovi ostvare. Ali ponekad nam se uništi svaka nada. Šta biste trebali znati o Pariskom sindromu? Ako nikada niste čuli za njega, evo prilike da se informišete.

Pariz. Grad ljubavi. Gdje god pogledate, ljudi idu ruku pod ruku. Miriše svuda na tople, svježe pečene kroasane. Ulični svirači sviraju ove tipične francuske šansone poznate iz različitih filmova i serija. Plus Ajfelov toranj u pozadini. Fantastično, romantično, magično, zar ne?

Pariski sindrom: kada se san susretne sa stvarnošću
Tako o Parizu razmišljaju neki - pogotovo ako tamo nikada ranije nisu bili. Istina, Pariz je samo veliki grad kao i mnogi drugi. U njemu takođe pada kiša, zaudara na izduvne gasove i ljudi žure na posao i iznervirano trube kada presporo prelazite ulicu. Turisti koji su zamišljali čistu romantiku često su bivali gorko razočarani. Zapravo, poznati su čak i slučajevi u kojima su turisti iz Japana razvili  zablude, napade panike ili depresiju kada je njihov san o Parizu razbila stvarnost. 

Krajem osamdesetih, psihijatar Hiroaki Ota , koji je radio u Francuskoj , skovao je u ovom kontekstu izraz "Pariski sindrom", koji se prvenstveno odnosi na razočaranje u neko mjesta za odmor koje je zamišljano kao raj. Ali ovdje ne mora biti riječ o gradu ljubavi ili o praznicima ili o bilo kom mjestu kako bismo osjetili Pariski sindrom: ovdje je zapravo riječ o tome da svaki san nosi rizik da nas razočara ako se ostvari.
Bilo da se radi o željenoj težini koju smo konačno postigli, povišici za koju smo se morali boriti ili o torbi koju smo konačno priuštili nakon četiri mjeseca: često smatramo da ono što smo mislili da nam nedostaje da bismo bili sretni, kada ga konačno dobijemo više nas uopšte ne čini sretnima - barem ne dugoročno. 

Kako se zaštititi od Pariskog sindroma
​Znači li to da ne bismo trebali imati snove i ciljeve? Naravno da ne! Ciljevi i snovi daju nam motivaciju i smisao života, zbog čega nikada ne bismo trebali prestati sanjati. Međutim, ne bismo trebali misliti da naša sreća ovisi o ispunjenju nekog sna, već je treba tražiti ovdje i sada.

Većinu naše pažnje uvijek zaslužuju stvari i ljudi koje već imamo u životu i koji nas okružuju, a ne oni koje želimo i oni koji nam nedostaju. Usmjeravanje našeg fokusa na na cvijeće na putu umjesto na lovorov vijenac na odredištu možemo trenirati - npr. redovnim iskazivanjem zahvalnosti i fokusiranjem na ono što je pozitivno u našem životu. 
Dobra stvar u vezi s tim: Jednom kada to učinimo i budemo zadovoljni sa stvarnošću, i kada nam nisu sve želje ispunjene, možemo sanjati veliko i koliko želimo, a da smo i dalje imuni na Pariski sindrom - jer naši snovi se jednostavno ne moraju se ostvariti da bismo bili sretni. Stvarnost ne mora odgovarati našim idejama kako bismo se u njoj osjećali ugodno, a Pariz ne mora biti grad ljubavi sa mirisom kroasana kako bismo tamo mogli provesti prekrasan odmor.

Usput, mali savjet: Svako ko tri sata dnevno na društvenim mrežama gleda putovanja i modne trendove ili fitnes ciljeve, zapravo vježba upravo suprotno od onoga što je ovdje rečeno, tj. fokusira se na ono što mu nedostaje. Ovo ne samo da podstiče opšte nezadovoljstvo, već i povećava osjetljivost na Pariski sindrom - uostalom, sve na društvenim mrežama uvijek izgleda ljepše nego u stvarnosti.