Postavljanje granica sa roditeljima koji imaju poremećaje ličnosti

Postavljanje granica sa roditeljima koji pate od poremećaja ličnosti kao što je granični poremećaj ličnosti (GPL) ili narcistički poremećaj ličnosti (NPL) može biti izazovan proces za mnoge, posebno kada se ponašaju emocionalno nezrelo, potrebito ili kontrolirajuće.

Bez obzira koliko ste čitali ili koliko ste terapije prošli, i dalje ćete se možda osjećati bespomoćno pred njihovom stalnom potrebom za vašom pažnjom i odobravanjem. Možda vaš roditelj sa nekim od poremećaja ličnosti uvijek želi potvrdu i zahtijeva vaše prisustvo bez obzira na vaše potrebe.

Kada pokušate da uspostavite granice, oni mogu da prebace krivicu na vas, da manipulišu vašim emocijama, da učine da se osjećate odgovornim za njihova osjećanja. Posebno je teško kada vam daju kratke trenutke topline, empatije ili obećanja prave veze. Primamljivo je nastaviti pokušavati, nadajući se da će ovaj put biti drugačije. Međutim, poput živog pijeska, ovaj tračak nade brzo se pretvara u podmuklu igru. To postaje ciklus ovisnosti, slično kao igranje slot mašina. Možda ćete se osjećati primorani da nastavite sa pokušajima i razgovorima, kako biste nastavili svoj život sa roditeljem koji ima neki poremećaj ličnosti. Ipak, koliko god se trudili, vaši napori nailaze na kameni zid.

Šta vas sprečava da se udaljite od roditelja koji ima GPL ili NPL?
Možda je to emocionalna ucjena, dugogodišnji osjećaj odgovornosti koji vam je usađen od rođenja, strah od osude društva i pritisak da nadoknadite prisustvo svoje braće i sestara koji su možda otišli. Ali dva faktora su često najveća: krivica i strah od kajanja. Šta ako požalite što niste učinili sve što ste mogli da brinete o njima, a bude prekasno? Šta ako se osjećate krivim što ste povrijedili njihova osjećanja? Šta ako vas, kada oni umru, neograničena krivica i beskrajno žaljenje bude proganjalo do kraja života? Svjesni ili ne, ova pitanja bi vas mogla ometati i spriječiti da odete.

Strah od kajanja kada postavljate granice
Umjesto da dopustimo našim strahovima da zavladaju i spriječe nas u preduzimanju produktivnih radnji, hajde da se suočimo sa tim strahovima i direktno ih istražimo. Čega se tačno plašite? Koji je najgori scenario? Možda ćete zateći sebe kako govorite: "Bojim se da ću propustiti jedinu priliku da imam smislenu vezu sa roditeljima." Ali zastanite na trenutak i razmislite o istini koja stoji iza ove "veze", koja je vrlo toksična. Jeste li istinski osjetili duboku vezu sa svojim roditeljima ili je to ostatak društvenih očekivanja o tome kakav bi odnos roditelj-djete trebao biti? Je li to bila samo priča koja vam je ispričana kao da ste imali "srećno djetinjstvo" jer ste bili materijalno obezbjeđeni? Dok dublje istražujete, možda ćete shvatiti da postoji vrlo malo suštine iza fasade "normalnog" odnosa roditelj-dijete kada su u pitanju roditelji sa nekim ozbiljnim poremećajem ličnosti (GPL ili NPL). Uprkos vašim željama i brojnim pokušajima da uspostavite pravu vezu sa roditeljima, psihološka ograničenja vaših roditelja su to najvjerovatnije učinila nemogućim. Ako možete biti brutalno iskreni prema sebi, mogli biste otkriti istinu koja odjekuje: ideja prave i značajne veze između roditelja i djece uvijek je bila samo to – ideja. To je kao maštarija koja je opstala, sa vašim unutrašnjim djetetom koje se očajnički drži idealizirane slike roditelja koji ga njeguje i odbija da ga pusti. Kada se nađete zaglavljeni u beskrajnom ciklusu besmislenih napora, važno je da se suočite sa jednom teškom stvari koju ste možda izbjegavali: tugovanjem za onim što nikada niste imali.

Tugovanje za onim što nije bilo
Možda se pitate: "Šta mislite pod tugom za onim što nikada nisam imao? Zar nisam već iskusio dovoljno tuge u svom životu?"
U psihoanalizi postoji teorija koja sugerira da depresija može biti oblik poricanja – odbijanja da se u potpunosti tuguje. Kada se nađete zarobljeni u trajnoj depresiji niskog stepena, nesvjesno umrtvljujete svoje emocije i povlačite se iz smislenog angažmana u svijetu. To je način odbrane od mračnije istine sa svojim roditeljem sa GPL -om ili NPL-om. Štitite se od bola neispunjenih želja i razbijenih snova. Ali ovaj štit ima visoku cijenu. Na kraju žrtvujete radost, autentičnost, motivaciju, spontanost i vitalnost u svom životu. Možda nastaviti dalje znači razumjeti razliku između pasivne reaktivnosti i istinskog žalovanja. Biti uhvaćen u krug čežnje i razočaranja, podstaknut svakodnevnim događajima i interakcijama sa roditeljima (kada opet prekrše obećanja, zanemare vas, gaslajutuju vas...) nije prava žalost. Ali niste vi kriva što se nadate da će stvari sa vašim roditeljem biti drugačije. Od bajki do drevnog folklora, čežnja za idealnim roditeljima, roditeljskom ljubavi i nepokolebljivim vođstvom duboko je u utkana u naš DNK. Kao dijete, nazirali ste ono što je moglo biti, podstičući vašu upornu čežnju za drugačijom stvarnošću. Nažalost, kada imate roditelje sa GPL ili NPL, vaše djetinjstvo postaje stalna oscilacija između surove stvarnosti i slatke fantazije. Za autentično tugovanje potrebna je hrabrost; to može značiti da sebi date dozvolu da plačete, vrištite, pišete, crtate ili izražavate svoje unutrašnje nemire na bilo koji način koji pomaže u oslobađanju zadržanih emocija. Oslobađanjem težine neispunjenih očekivanja, otvarate nove mogućnosti za drugačiju budućnost. Znajući da ste dali sve od sebe Kada se možete pomiriti sa realnošću o tome ko su vaši roditelji, uključujući njihova prava ograničenja, doći ćete do duboke spoznaje: Zaista ste dali sve od sebe. Ništa više niste mogli da uradite. Postavljanje granica s njima nije samo opravdano; to je jedina održiva opcija. Do sada ste dovoljno naučili iz prošlih iskustava da su čvrste granice i sigurna distanca neophodni i za vašu i njihovu dobrobit. Oni to možda mogu, ali ne moraju razumjeti, ali to je nebitno. Ono što je najvažnije, shvatite da disfunkcionalna dinamika ne služi nikome od vas i birajte da radite ono što je ispravno.

​Čak i ako to ne priznaju, možda duboko u sebi znaju da je njihova stalna potreba da kontrolišu vaš život toksična. Osjećaju se krivima zbog toga, ali ih njihova emocionalna nezrelost ili krhkost zarobljava u starim obrascima. Kada skupite snagu da postavite granice sa roditeljima koji su zarobljeni svojim poremećajima, krećete na hrabro putovanje raspetljavanja zamršene mreže koja vas oboje povezuje. 

​Drugim riječima, to nije okrutan čin; to je čin duboke časti i integriteta.

Razmišljanje o vašim vrijednostima
Umjesto da se fokusirate na ono što bi moglo biti izgubljeno, možda možete razmisliti o onome što možete dobiti. Na primjer, kako biste mogli poštovati sebe i svoje vrijednosti?

Evo nekoliko primjera:

• Lični rast. Kako postavljanje granica može doprinijeti međusobnom rastu i razumijevanju?
• Iskrenost. Razmislite o trenucima kada ste žrtvovali svoje prave vrednosti samo da biste zaštitili njihova osećanja. Je li to ono što znači živjeti pošteno?
• Autentičnost. Da li zaista želite provesti ostatak svog života održavajući iluziju savršene porodice umjesto da priznate da ljudski odnosi mogu biti nesavršeni i složeni?
• Realizam. Procijenite šta je realno moguće u vašem odnosu sa roditeljima. Možda ćete morati da žalite roditelje koje nemate i vidjeti ih onakvima kakvi oni zaista jesu, a ne da se ponovo traumatizujete razočaranjem.
• Harmonija. Šta bi moglo stvoriti najveći sklad za sve članove? „Više kontakta“, kako bi oni to djetinjasto poželjeli, nije uvijek najbolje što možete uraditi. Možda postoji optimalna "tačka" koju trebate pronaći kada je u pitanju količina kontakta sa njima. Pogledajte da li možete pronaći optimalnu udaljenost, a da pritom izbjegavate zaplitanje i nesklad.

Postavljanje različitih pitanja
Umjesto da pitate: "Šta ako požalim što želim da se udaljim od toksičnih roditelja?" evo nekoliko jednako valjanih pitanja koja sebi možete postaviti: „Šta ako na kraju požalim što sam žrtvovao sopstvenu sreću i blagostanje samo da bi moji roditelji bili srećni?“ "Šta ako se zaglavim u istoj staroj generacijskoj traumi umjesto da se oslobodim i spriječim da one utiču na moju (potencijalnu) buduću porodicu i mene?" „Šta ako, kada budem stariji, shvatim da je prekasno da otkrijem ko sam zaista, osim onoga što oni žele da budem?“ „Šta da sam mogao da imam svoju karijeru, pronađem svoju pravu osobu i uživam u slobodi da sam se oslobodio njihovih nerazumnih zahtjeva?“ „Hoću li zažaliti zbog svih kompromisa koje sam napravio kada vidim koliko su moji roditelji štete nanijeli mom samopouzdanju, mom identitetu i sposobnosti povezivanja sa ljudima?“

Postavljanje granica sa roditeljima koji imaju GPL/NPL: častan čin
Sigurno niste krivi što se nadate da ćete imati roditelje koji će vas bezuslovno voljeti i razumjeti. Ali bolna stvarnost je da nisu svi roditelji sposobni da ispune ta očekivanja, a ponekad moramo biti jača osoba i učiniti težu stvar postavljajući čvrste granice s njima. Postavljanje granica sa roditeljima ne čini vas okrutnim ili prkosnim; to je znak da cijenite sebe i želite da živite pošteno, a ne da se skrivate u sjeni njihove disfunkcije. Dok budete prolazili kroz ovaj proces, shvatićete da vaša ličnost i psihološka ograničenja ne umanjuju ko ste i koliko zaslužujete da budete voljeni. Sa novootkrivenom slobodom, možete početi gledati naprijed u svijet mogućnosti. Rane su možda i dalje tu, ali one više ne određuju ko ste. Vaši ožiljci postaju moćni simboli otpornosti, pokazujući vašu sposobnost da se izdignete iznad nedaća. Najvažnija stvar koju treba zapamtiti je ljubav koju ste tražili i koja se nalazi u vama. Na kraju krajeva, vi ste svoj najbolji roditelj i imate moć da njegujete i brinete o sebi.
​

STRUČNE REFERENCE:
1. Bartsch, D. R., Roberts, R. M., Davies, M., & Proeve, M. (2015). Borderline personality disorder and parenting: Clinician perspectives. Advances in Mental Health, 13(2), 113–126.
2. Clewell, T. (2004). Mourning beyond melancholia: Freud's psychoanalysis of loss. Journal of the American Psychoanalytic Association, 52(1), 43–67.
3. Fonagy, P. (2001). Attachment Theory and Psychoanalysis. Other Press, LLC.