Preživljene traume nas uče da više cijenimo život

Psihološka trauma i gubitak koji je osoba pretrpjela mogu poboljšati našu zahvalnost", kaže klinički psiholog Bret Moore. - Naravno, govorimo o velikom stvarnom gubitku, zbog kojeg tugujemo. Ponekad se zahvalnosti možemo naučiti samo ako i onda kada izgubimo nešto što nam je zaista važno.

Doživljavajući traumu, prolazimo kroz paradoksalno razdoblje osobnog rasta, koje može poprimiti mnoge oblike. Na primjer, tuga nas često uči zahvalnosti. Ali razvoj i rast nakon teške povrede nije lagan proces, pogotovo kada je riječ o vrlo teškim gubicima: smrt voljene osobe, propuštene mogućnosti, razočaranje u temeljne vrijednosti.

Trebaće nam vremena da shvatimo koju važnu lekciju možemo izvući iz ovog gubitka. Pored ovoga, sve više počinjemo cijeniti ono što nismo izgubili, ono što nam ostaje: zdravlje, bogatstvo, odnosi.
Važna lekcija koju mnogi ljudi koji doživljave gubitak nauče je: život nam još uvijek može dati puno, ali i oduzeti puno. Često, nakon onoga što se dogodilo, nastaju novi životni prioriteti ili one stvari koje odjednom posanu nevažne za naš život. "Mnogi ljudi koji su doživjeli tešku traumu počinju čak i najjednostavnije životne radosti (miris jutarnje kave, dječji smijeh) doživljavati kao neprocjenjive pokloni", objašnjava Bret Moore.

​GUBITAK MOŽE PODSTAĆI PROMJENU
Suočeni sa gubitkom: stvarnim (smrt voljene osobe) ili imaginarnim (strah od moguće izdaje partnera) - počinjemo se pitati koliko je život vrijedan i koliko brzo teče. Zbog toga se moramo osvrnuti na svoje prioritete, zapitati se što to znači za nas u poimanju života u cijelosti.

​Gubitak, koji je postao podsticaj za promjene, postavlja nam nova pitanja, na koja smo prisiljeni tražiti odgovore: „Što mi je zaista važno?“, „Što mi je važnije - odnosi ili materijalne vrijednosti?“, „Za čim bih najviše žalio ako bih znao da ću umrijeti sjutra? " Naravno da su to teška pitanja, ali potrebno je razmišljati o njima.
Suočeni sa stvarnim ili potencijalnim gubicima, često iznenada i "oštro" osjetimo ukus života. "Morao sam raditi sa ljudima kojima je prijetila smrt, koji su jedva umakli smrti, i koji su osjećali duboku zahvalnost zbog činjenice da su još uvijek živi", sjeća se Bret Moore. "Ostali klijenti sa kojima sam radio rekli su mi da su, nakon što su doživjeli neki zastrašujući događaj, osjećali da im je data druga prilika."
Pojačani osjećaj vrijednosti života nakon traume se kod svih ljudi očitava na različit način. 
Ova novonastala zahvalnost ključni je uvjet da naučimo cijeniti život. Daje nam priliku da prestanemo žuriti, da se zaustavimo, i relativno govoreći, uživamo u mirisu cvijeća.

Poboljšan osjećaj vrijednosti života nakon traume očitovan se na različite načine kod različitih ljudi. Neki postaju pažljiviji: "Nikada se više neću baciti pred opasnost bez razmišljanja o svemu", rekao je jedan veteran. Ali njegov je prijatelj, koji je preživio istu stvar, naučio potpuno drugačiju lekciju: "Neću više gubiti dragocjeno vrijeme i beskrajno razmišljati, više neću riskirati!", priča Bret Moore.

Na ovaj ili onaj način, svi razumijemo da je naš život konačan i, štoviše, kratak. Ali u stvarnosti, vlastitu smrtnost shvaćamo tek kad izgubimo tlo pod nogama, kada izgubimo osjećaj sigurnosti i stabilnosti. To nam daje priliku da puno promislimo.
Teškoće u životu pomažu nam da shvatimo što nam je zaista važno. Natjeraju nas da se zaustavimo, razmislimo i stvarno cijenimo sve važne stvari koje još imamo. Nažalost, često nam samo nevolje mogu „otvoriti oči“. Ali nevolje se događaju svakome od nas, a važno je zapamtiti da smo u stanju ne samo preživjeti ih, već i pronaći potpuniji i radosniji život nakon njih.
​
(Autor: Bret Moore, klinički psiholog)