Razumijevanje okidača traume i kako se nositi sa njima

Vjerovatno ste zatekli sebe kako reagujete sa mukom i patnjom kada vidite određene vijesti na televiziji ili društvenim mrežama. ​

Zapravo, ovakve informacije se emituju na dnevnoj bazi. Ponekad mogu učiniti da reagujete sa pretjerivanjem. Drugim riječima, sa pretjeranim i bolnim emocionalnim intenzitetom.

Ovo je ponekad poznato i kao "trigeri traume". Ljudski um, kada se suoči sa određenim podražajima, dozvoljava da se sjećanje na neželjeni događaj reprodukuje na živopisan, zastrašujući način. To je kao kada gledate film i potpuno se uživite u njega. Ubrzo, vaš mozak je preplavljen strahom, nervozom i osjećajem ekstremne nevolje.
Glavna karakteristika posttraumatskog stresa je poznata kao traumatska sprega. To je proces kojim se negativno iskustvo povezuje sa nizom okidača koji generiraju nehotičan negativan odgovor. Oni mogu varirati od klasičnih flešbekova do napada panike. Međutim, zašto se pojavljuju ove emocionalne reakcije?  Šta se može učiniti s njima? 
Beskorisno je pokušavati istisnuti ili ne pridati važnost podražajima zbog kojih se prisjećate bolnih događaja. Ako se ne pozabavite korijenom traume, okidači se mogu pojačati.

Okidači traume, most do emocionalne boli
Na početku svakog filma ćete najčešće pročitatu upozorenje da taj film može da sadrži potencijalno uznemirujuće slike ili sadržaje. 
Značajan dio populacije sa sobom nosi neku vrstu psihičke traume. U stvari, studija koju su sproveli različiti univerziteti širom svijeta otkrila je da je blizu 70 posto ispitanih ljudi tvrdilo da je doživjelo neka traumatična iskustva. 
Okidači traume su nevoljna sjećanja koja doživljavamo kada dođemo u kontakt sa psihološkim stimulusom. U većini slučajeva, ovi podražaji su bezopasni i nisu prijeteći. Međutim, psihofiziološki odgovor je intenzivan i nekontrolisan. Takođe treba napomenuti da se ovi fenomeni proučavaju još od 19. vijeka.

Okidači traume ne uzrokuju samo da se pojedinac osjeća uznemireno ili nelagodno. Oni takođe stvaraju veliku emocionalnu patnju. Osoba može čak doživjeti iste fizičke senzacije kao kada je doživjela traumu.

Najčešći okidači traume
Najčešći i najintenzivniji okidač traume je miris. Doktori Eric Vermetten i Douglas Bremner sproveli su studiju koja tvrdi da određeni miris često može izazvati intenzivnu emocionalnu reakciju. To pojedinca može vratiti pravo nazad u njihovo traumatično iskustvo. Drugi uobičajeni okidači su:

• Zvuci. Djeluju kao direktni mostovi do sjećanja na stresan ili bolan događaj iz prošlosti.
• Ukusi. Oni izazivaju emocije i osjećaje koji mogu aktivirati sjećanje na traumu.
• Teksture.
• Specifična okruženja ili lokacije. To mogu biti redovna mjesta. Na primjer, neka prostorija.
• Lica koja osobu podsjećaju na drugu osobu povezanu sa traumom.
• Gledanje određenih filmova, TV serija ili izlaganje određenim vijestima.
• Tjelesne senzacije. 
• Riječi, glasovi i muzika.
• Okidači unutrašnje traume. Pacijent ih aktivira vlastitim mislima.

Svako ko je bio žrtva traume može biti izložen stimulusu koji ponavlja dramu koju su doživjeli u prošlosti. To je nekontrolisana pojava koja uzrokuje veliku patnju.
Kortizol nas drži na oprezu kada doživimo loša iskustva. Ovo nas može učiniti trajno hiperbudnim, stalno usmjeravajući našu pažnju na moguće prijetnje.

Kako liječiti ove bolne okidače
Mnoge osobe mogu kontrolisati svoje negativne misli i emocije, jer žele izbjeći one podražaje koji ih, na ovaj ili onaj način, vraćaju na nešto čega se ne žele sjetiti. Međutim, mora se shvatiti da je kontrola ili bijeg od okidača traume beskorisno ako se ne riješi izvorni korijen bolnog događaja.
Nadalje, izloženost okidačima traume uobičajena je strategija u liječenju posttraumatskog stresa. Zaista, to je jedna od brojnih izuzetno valjanih i djelotvornih psiholoških terapija koje omogućavaju oboljelima da oporave svoj kvalitet života.
Pogledajmo ove terapijske strategije:

Kognitivno-bihevioralna terapija
Kognitivno-bihevioralna terapija modificira klijentove disfunkcionalne misaone obrasce. Shodno tome, oni postepeno ustupaju mjesto funkcionalnijim pristupima. To omogućava da se njihov teret patnje smanji.

Postoji poseban  kognitivno-bihevioralni model fokusiran na traumu iz djetinjstva i mladosti (TF-CBT). Dokazano je da je vrlo efikasan u ovim slučajevima.

Terapija produženim izlaganjem
Produženo izlaganje je još jedan izuzetno koristan psihoterapijski resurs za liječenje posttraumatskog stresnog poremećaja. To je oblik kognitivno-bihevioralne terapije i fokusira se na rješavanje okidača traume. Cilj je smanjiti emocionalni uticaj sjećanja povezanih sa lošim događajem.

Da bi se to postiglo, pacijent se izlaže sjećanju na samu traumu, kako na zamišljen način, tako i u realnim situacijama. Zapravo, na siguran i kontroliran način, oni su izloženi vrstama stimulansa koji u njima izazivaju intenzivnu emocionalnu reakciju.

EMDR terapija
EMDR terapija ili puni naziv: desenzibilizacija i reelaboracija uz pomoć pokreta očiju jedna je od najpreporučljivijih strategija u liječenju traume. Razvila ju je neurolog, Francine Shapiro, 1980-ih. Zasnovala je na nizu hipoteza.
Prvi je bio da određeni pokreti očiju pogoduju smanjenju emocionalnog intenziteta povezanog sa negativnim sjećanjima. U stvari, oni stvaraju određeno smirenje u centralnom nervnom sistemu. Druga hipoteza je da se kroz razgovor i zamišljeno izlaganje traumi može raditi na tim sjećanjima kako bi se smanjio njihov uticaj i podržala njihova integracija.

Važnost terapije
Svaka psihološka strategija za liječenje traume ima za cilj da pacijent bude u stanju obraditi, prihvatiti i integrirati svoju prošlu traumu u svoj život. Cilj je da pacijent postane sposoban da živi sa lošim događajem, a da njihovo pamćenje ne mijenja njihov život, dobrobit i rezonovanje.
U zaključku, možemo sa sigurnošću reći da su ove terapije efikasne i potkrijepljene dovoljnim naučnim dokazima. Stoga, ako doživite bilo koji od okidača traume opisanih u ovom članku, svakako biste trebali razmotriti ove terapije. Vrijedi ih imati na umu. Zapamtite, nikada ne biste trebali oklijevati da potražite stručnu pomoć ako smatrate da vam je ona potrebna.


BIBLIOGRAFIJA:
Benjet, Corina & Bromet, Evelyn & Karam, Elie & Kessler, Ronald & Ruscio, A & Shahly, V & Stein, Dan & Petukhova, Maria & Hill, E & Alonso, Jordi & Atwoli, Lukoye & Bunting, B & Bruffaerts, Ronny & Caldas de Almeida, José & de Girolamo, Giovanni & Gureje, Oye & Huang, Y & Koenen, K. (2015). The epidemiology of traumatic event exposure worldwide: results from the World Mental Health Survey Consortium. Psychological medicine. 46. 1-17. 10.1017/S0033291715001981.