Savršena djeca, depresivna djeca?

"Zašto tvoja ocjena nije „10“ ?, „U tvojoj dobi bio sam najbolji učenik i najbolji student!“, „Moraš se više potruditi“, „Ne smiješ praviti greške”… Djeca pod pritiskom slušaju ove fraze gotovo stalno tokom djetinjstva i adolescencije.

Naravno, roditelji žele najbolje za njih, i, kada ih nagovaraju da budu bolji, ne žele da oni pate. Međutim, iza pritiska i očekivanja roditelja kriju se neriješena pitanja odraslih u prošlosti, što može rezultirati određenim obrascima i sklonostima u ponašanju,  a vjerovatno će oni taj stav ponoviti sa vlastitim potomstvom. Izgleda kao začarani krug koji se prenosi s potomstva na potomstvo.

Depresivna djeca: kada se savršenstvo ne dosegne
Nakon što je nekoliko tjedana učio danonoćno, Ivan je napokon dobio ocjenu 10 koju su njegovi roditelji tako zahtijevali. Kad je stigao kući s indexom u ruci i sretan zbog onoga što je stekao, roditelji su ga pogledali i umjesto da mu čestitaju rekli su "da se nadaju da su to odsada jedine kvalifikacije koje donosi sa fakulteta".
Ines je djevojka koju su roditelji prisilili da studira ples. Stalno je nosila određene cipele, i određenu odjeću, kosu skupljenu u punđu, pohađala sve časove, pa čak i naknadno provodila sate vježbanja pred ogledalom. Kod kuće je stalno slušala melodiju koju je morala naučiti za kraj prezentacije tečaja.
Došao je dugo očekivani dan kada će je cijela obitelj gledati u kazalištu. Kada se predstava završila, roditelji joj prilaze i upozoravaju je: "Bilo je dobro, ali moraš biti još bolja".
Maria i Ernesto moraju pohađati časove klavira i tenisa, jer to su bili snovi njihovih roditelja, kada su oni bili mali. Djeca ne vole note ili reket, ali to nije važno. Moraju ići na časove, jer je to želja njihovih roditelja, a roditelje ne zanimaju dječija zanimanja. Želja im je da njihova djeca budu uspješni pijanisti i teniseri budući da oni za to nisu imali priliku

Te se situacije mogu činiti kao da su nastale u nečijoj mašti, ali one su ipak realnost mnoge djece. 
Ovakva djeca, djeca natjerana na "savršenstvo" hirovima svojih roditelja odrastaju u nesretne, nezadovoljne i depresivne pojedince.
U mnogim slučajevima roditelji ne shvaćaju da želeći da njihova djeca budu savršena formiraju se prema određenim kalupima koji će se ponavljati cijelog života. Odnosno, njihova ponašanja će se prenositi na drug sfere života, čak i na potomstvo njihove djece.

Podstaći ili pritisnuti djecu?
Naravno, većina roditelja ne pokušava naštetiti svojoj djeci, ali neznanjem ili ponavljanjem stavova iz prošlosti umjesto da pomažu, oni djeci stvaraju budućnost sa mnogim kompleksima, tugama, psihičkim smetnjama (prvenstveno depresijom) i bez mogućnosti da prihvate svoje pogreške. Pa čak i sa velikom mogućnošću da isto takvo ponašanje nametnu i vlastitoj djeci.
E sad, kada ih stimulisati, a kada pritiskati? Tanka linija koja razdvaja ove dvije radnje temelji se na stavu. Kako biste bolje razumjeli, Madeline Levine u knjizi "Kako roditelji stvaraju pritisak" kaže da će se, ako se odrasli povežu sa djecom i sudjeluju u njihovim aktivnostima, proces nazvati "stimulacija".
Ali naprotiv, ako osobne želje roditelja nadilaze dobrobit djeteta, tada se radi o "pritisku".

Je li pritisak nešto trenutno?
Običaj 21. stoljeća je da djeca od rane dobi preuzimaju na sebe jako puno zadataka: strane jezike, sport, glazbu, slikanje, ples... popis se nastavlja. S jedne strane je to zbog toga što roditelji rade mnogo sati dnevno i ne mogu se brinuti o njima dovoljno, a s druge, jer smatraju da će na ovaj način "dati najbolje od sebe".
Nije loše što vježbaju ili znaju govoriti drugim jezikom. Ono što možda nije sasvim ispravno jeste „gurati“ ih da rade nešto što im se ne sviđa ili vršiti na njih pritisak na takav način da, ako nisu savršeni, nazivate ih „lošom djecom“, „nezahvalnima“ ili „nezaslužnima“.

Kako izbjeći nametanje djeci savršenstva
Prije nego što pokušamo podići idealnu djecu, trebali bismo se zapitati da li razumijemo riječ "savršenstvo". Zar ne bi bilo bolje da djeca budu sretna radeći ono što vole? Naravno da postoji razlika između slobode izbora i jako lošeg izbora. Ne govorimo ovdje o prihvaćanju njihove odluke da napuste školu ili ne grade karijeru.

Želja za velikim stvarima za djecu tipična je za sve roditelje. Međutim, koju cijenu djeca moraju platiti da bi to ostvarila? Ovo je dobro pitanje o kojem svaki roditelj treba da razmisli. Djecu treba podsticati da daju sve od sebe. Ali, ne treba ih grditi, kritikovati niti im lijepiti negativne kvalifikacije kada ne dobiju najbolju ocjenu. Pitajte ih šta osjećaju kada idu na nastavu ili što bi željeli raditi kada napuste školu.
Na ovaj ćete način odgajati buduće odrasle osobe koje mogu savladati prepreke koje im život donosi, i koje mogu ostvariti svoj puni potencijal bez uspoređivanja s ostalima i, prije svega, osobe koje mogu biti zadovoljne budućnošću koju su odabrale. Odgajajte svoju djecu da budu psihički jaki, srećni i zadovoljni pojedinci, a ne neraspoloženi i vječito nezadovoljni depresivci.

(izvor: exploringyourmind.com)