Sindrom visokog maka: kada vas ne vole zato što se ističete

Ljudska bića imaju mnogo kontradikcija. Jedna od njih je poteškoća da iskreno ispoštuju vrline drugih, bez osjećaja ugroženosti ili uznemirenosti, i bez nagona da liječe svoje komplekse i nezadovoljstva. 

Ovdje se ne radi samo o zavisti, već o nečemu ozbiljnijem. Elem, to je ono što se naziva sindrom visokog maka.

Sindrom visokog maka nam pokazuje da kada se ljudi isuviše izdvajaju u bilo kom području, mogu stvoriti mržnju kod drugih. Ta mržnja se ne može nazvati zavišću. To ima veze s činjenicom da uspjeh drugih čini da osobna ograničenja drugih postaju vidljivija i istaknutija.

"Postoji nešto mnogo rjeđe i suptilnije od talenta. To je talenat prepoznavanja talenta drugih“.
- Elbert Hubbard-

​U mnogim drugim jezicima ovaj sindrom je nazvan "sindromom visoke izloženosti". Međutim, na engleskom jeziku ga poznajemo kao "tall poppy syndrom" odnosno u prevodu: "sindrom visokog maka". Logika iza tog naziva je podrezivanje cvijeća koje raste više od drugih - iznad ostalog cvijeća, kako bi se visine sravnile. 

Odakle dolazi sindrom
Ljudi kažu da sindrom visokog maka ima svoje prve reference u Herodotovim knjigama i razmišljanjima Aristotela. Takođe se pojavljuje u priči  Livija o tiraninu "Tarkviniju Ohlom". Prema Herodotu, car je poslao glasnika da od Thrasybulusa zatraži savjet o najboljem načinu da zadrži kontrolu nad carstvom. Glasnik ga je upitao, ali Thrasybulus je samo hodao među žitnim poljima. Kad god bi našao stabljiku koja je bila veća od ostalih, on bi ja odrezao i bacio. I nije govorio ni riječi. Kada se glasnik vratio caru, ispričao mu je o čudnom ponašanju savjetnika. Car je razumio. Smisao poruke bila je da treba eliminisati svakoga ko se uzdigao iznad drugih. Zaustavite najbolje i najperspektivnije ljude. Na taj način njegova moć i nadmoć nikada neće biti dovedeni u pitanje.

Sindrom visokog maka u današnjem svijetu
Jasno je da tiranije ne dopuštaju pojavu istaknutih osoba, odnosno njihovo isticanje. Njihova nadmoć može ugroziti one koji imaju moć. U području politike, pa u poslovnom svijetu, vrlo je često tražiti način za diskreditovanje onih koji dovode u pitanje status quo ili ustanovu. Međutim, sindrom visokog maka nije vezan samo za politički ili poslovni svijet. 
​U svakodnevnom životu takođe možemo vidjeti kako smo pozvani da se izdvojimo od drugih. Međutim, u isto vrijeme moramo se prilagoditi nekim vrlo preciznim granicama i obrascima.  Oni nam govore da se moramo pridržavati samo određenih parametara onoga što znači biti uspješan. Primjerice, “radnik mjeseca” nije nužno onaj koji je najviše radio, napredovao ili doprinio. Obično je to onaj koji je ispunio "ispravne" ciljeve, tj. one ciljeve koje društvo smatra ispravnim. 

Ako se to dogodi, nema problema. Slikovito rečeno: Biljka koja je narasla više od ostalih neće se rezati u korijenu. Pridržavala se onoga što je vrtlar tražio od nje!

S druge strane, ako neko postane vrlo istaknut iz razloga koji se ne smatraju valjanima, vjerovatno će izazvati sumnje i na kraju biti isključen, odnosno "odrezan".

Sindrom djeluje na dva načina
Sindrom visokog maka stvara posljedice u dvije različite dimenzije. Prvo je ono što smo već spomenuli. Postoji gotovo prirodna sklonost da se nekome ne dopušta da se previše izdvaja, jer u drugima stvara nesigurnost ili osjećaj prijetnje. Stoga se oni koji se ističu vrlo često kritiziraju sa pretjeranom ozbiljnošću. Ili to, ili se od njih očekuje previše. Još jedna mogućnost je da se umanji njihov talent ili postignuća. Druga posljedica sindroma visokog maka je što on "uči", odnosno sugeriše ljudima da se plaše isticanja. Logika je da se treba uklopiti. Zašto je to tako? Upravo zbog svega što smo spomenuli, ljudi uče, više implicitno nego eksplicitno, da ih izdvajanje od drugih može ugroziti. Čega se plaše? Plaše se odbacivanja, propitkivanje, kritika, pa čak i izopštenja.

Prema tome, mnogi pretpostavljaju da je ispravno ne isticati se ni pod kojim okolnostima. Oni zadržavaju "niski profil" i ne vole ideju da budu primijećeni od strane drugih. Na ovaj ili onaj način, na kraju se obučavaju da ne izazivaju norme i status quo.  To je, naravno, prava sramota, jer se time gube stvarne vještine, istinski talenti se ostavljaju po strani, a uspjeh se odbacuje. To znači uklapanje u "prosjek" i biti dio mediokriteta.