Šta je paranoja i zašto je opasna?

Što je tačno paranoja? Prije nego što detaljnije istražite ovo pitanje, napomenimo da će vam psiholozi i psihijatri dati različite odgovore. U početku je psihijatrija pretpostavljala da je paranoja samo vrsta ludila.
Tokom vremena, psihijatri su paranoju dijagnosticirali malo drugačije. Razlog za to je što su stručnjaci ovo stanje smatrali simptomima drugih mentalnih bolesti poput shizofrenije.

Stoga se paranoja nije više smatrala zasebnom bolešću, već simptomom drugih mentalnih poremećaja. Poremećaj koji je najsličniji paranoji je deluzioni/sumanuti poremećaj, prema DSM-u (Dijagnostički i statistički priruůnik za mentalne poremećaje).

S psihoanalizom je situacija postala drugačija. Sigmund Freud je u početku ocijenio paranoju kao oblik neuroze koja je nastala opsesijom. Kasnije je, posebno zbog slučaja Schreber, promijenio svoju procjenu i smatrao je oblikom psihoze. 

"Paranoik nikada nije potpuno u krivu."
-Sigmund Freud-

Povijest paranoje
Dugo se termin paranoja upotrebljavao u parlamenti kao sinonim za ludost. Godine 1863. Kahl Kahlbaum prvi je paranoju smatrao zasebnim poremećajem. Kraft-Ebing je 1879. godine dodatno razvio ovaj pristup. Paranoju je definirao kao "mentalnu otuđenost koja prije svega utiče na prosuđivanje i razmišljanje. "

Iako je bilo mnogo pokušaja opisivanja ovog mentalnog poremećaja, teorija koju je Kraeplin objavio 1889. bila je posebno dobra i poučna. Jer postalo je jasno da je paranoja poremećaj u kojem su pogođeni ljudi pobrkali ideje i predstave, ali bez pokazivanja bilo kakvih drugih značajnih simptoma.
Do 1987. godine paranoja je registrovana u DSM-u. Nakon toga, paranoju su zamijenili nazivi poput "deluzioni poremećaja" i "paranoični poremećaj ličnosti".

Perspektiva psihoanalize
Sigmund Freud se dotakao paranoje u svojoj knjizi The Defense Neuro-Psychoses (1894.), ali bez potpunog razumijevanja. Freudova se psihoanaliza usredotočila uglavnom na neurozu. Prvo je opisao povezanost paranoje i projekcije , ali iz toga nije izvukao nikakve daljnje zaključke.
Napokon, Neisser je postavio temelje kako psihoanaliza ocjenjuje ovu mentalnu bolest. Opisao je kao "jedinstven način interpretiranja i tumačenja stvari". Paranoična osoba ima osjećaj da je sve što vidi i čuje nekako povezano sa njom.
Nakon toga, Jacques Lacan je ovaj pristup još više razvio.
Lacan je imao kriptičan stil pisanja i nije lako razumjeti što je želio izraziti u svojim spisima.

Pojam paranoje
U psihoanalizi se paranoik smatra ekstremno sumnjičavom osobom, kao što možemo pretpostaviti. Pogođeni paranojom u osnovi pretpostavljaju dvije stvari. Prvo je da je neko učinio nešto "loše" ili "zlo" i da će on biti njegova žrtva. Druga pretpostavka je da je sve što se događa u svijetu povezano s njima.
Zbog svoje zablude paranoičari tumače svijet kroz ove dvije pretpostavke. Nema logičnog razloga za zabludu. Paranoja je ubjeđenje da nešto loše progoni pogođenu osobu. "Zli duhovi vladaju mojim umom", mogla bi biti tipična izjava.

Paranoične osobe doživljavaju zablude iz perspektive povijesti koja se prethodno očitovala u njihovom umu. Iz tog razloga, oni također vide dokaze o postojanju zla u normalnim okolnostima. Na primjer, ako neki predmet izgube, to vide kao dokaz postojanja zlih duhova, zlonamjernih stranaca, demona ili drugih prijetnji koje ih progone i muče .
Lacan je to opisao: „Drugi uživaju u meni“.  Zbog ovog vjerovanja, paranoici se osjećaju pasivno i nesposobno. Sve što im se dogodi pripisuje se drugom: " To nisam bio ja, to su oni. "Ovo uvjerenje i obmana mogu imati manje ozbiljne posljedice od, na primjer, ljubomore, ili prouzrokovati ozbiljne probleme, poput slučaja Aimée.