Traume su poput Pandorine kutije

Autor: Silvia Grav

Naši životi obično teku poput neke priče sa radnjom, ali kod mnogih se ta radnja prekida događajima koji se pretvaraju u traumu (ili nekoliko trauma). Traume se dogode, a život se nastavlja. Niko vas nikada ne priprema za slučaj traume, zar ne?

Obično, žaljenje ili krivica proizvodu više patnje kod ljudi koji imaju traumu nego stvarni traumatski događaj. Mnogi ljudi svakodnevno proživljavaju svoje traume, što čini da se osjećaju preplašeni, bijesni, zbunjeni i izvan kontrole. Sigurni su da su mogli učiniti više i bolje, da su mogli obratiti više pažnje, da su mogli odabrati neki drugi put. Ti ljudi se osjećaju loše jer nisu mogli predvidjeti budućnost u datom trenutku. Takođe, previše sude sebi i razmišljaju o tome kako je sve moglo biti drugačije. Međutim, svi završavaju "zaglavljeni" sa istom mišlju: sa onim što se doista dogodilo.

"Sve dok ne osvijestite nesvjesno, ono će upravljati vašim životima, a vi ćete ga zvati sudbinom."
-Carl Jung-

Istina o traumama
Traume pripadaju prošlosti, ali ožiljci koje ostavljaju su duboki i ponekad trajni i uslovljavaju i upravljaju ljudskim mislima i ponašanjem. Na primjer, kroz Roršahovu metodu (testiranje) otkriveno je da traumatizirani ljudi postavljaju traumu ispred svega što ih okružuje, tj. daju joj prioritet.
Drugim riječima, trauma takođe utiče na sposobnost imaginacije i na maštu, što je nužno pri razmatranju drugih mogućnosti. Kao primjer, otkriveno je da se mnogi bivši vojnici osjećaju živima samo onda kada se prisjećaju svoje traumatske prošlosti.
​
Um, mozak i tijelo
Pomoći žrtvama traume da ispričaju svoju priču je jako važno. Ipak, podsticanje/tjeranje na ovo neće učiniti da njihova traumatična sjećanja nestanu. Da bi došlo do promjene, njihovo tijelo treba da nauči kako da živi svoju trenutnu stvarnost bez straha od onoga što se već dogodilo.

Mnoge studije pokazuju da ljudi koji su bili zanemareni tijekom djetinjstva često doživljavaju senzacije koje nemaju fizički uzrok. Na primjer, čuju zastrašujuće glasove ili pokazuju samodestruktivno ili nasilno ponašanje. Kada se traumatizovanim ljudima pokazuju nadražaji povezani sa njihovim traumatičnim iskustvom, tada reaguje amigdala, uključujući neku vrstu alarma. Ova aktivacija pokreće kaskadu nervnih impulsa koji pripremaju tijelo da pobjegne ili da se bori.
​
Poricanje traume
Neki poriču svoje traumatsko iskustvo. Međutim, njihovo tijelo i dalje pamti sve, uključujući i prijetnje. Na taj način nauče ignorisati poruke koje šalje njihov emocionalni mozak, ali alarmni sistem tijela ne prestaje i nije "deaktiviran".

Autor: Silvia Grav

Poricanje traume čini da se tjelesni efekti izraze kroz bolesti poput fibromijalgije i hroničnog umora. Ljekovi mogu ublažiti nepodnošljivu nelagodu i neugodne misli. Međutim, važno je napomenuti da je ako važno liječiti traume na mentalnom i fiziološkom nivou.

"Neizražene emocije nikad neće umrijeti. Žive su pokopane i iskrsnuće na ružnije načine."
-Sigmund Freud-

Tragična adaptacija
Nekoliko je studija pokušalo odgovoriti na isto pitanje: "Što se događa u mozgu osobe koja je preživjela traumu?" Dr. Lanius je upitao: "Šta radi naš mozak kad ne razmišljamo ni o čemu posebnom?" Ispalo je da usmjeravamo pažnju samo na sebe, dostižući vrhunac samosvijesti.

Prema nekim istraživanjima, nije bilo aktivacije u područjima mozga koja se odnose na samopercepciju kod bolesnika koji pate od posttraumatskog sindroma uslijed trauma doživljenih u djetinjstvu. Međutim, pokazala se niska aktivnost u područjima odgovornim za osnovnu prostornu orijentaciju.

Frewen i Ruth Lanius su otkrili da što su ljudi odvojeniji od svojih osjećanja, pokazuju manje samopreceptivne aktivacije. Drugim riječima, to pokazuje da su kao odgovor na svoje traume naučili da prekinu vezu sa područjima mozga koja prenose osjećanja vezana za strah.

"Najstrašnija stvar je prihvatiti sebe u potpunosti."
-Carl Jung-

Prijetnja "ega"
Temeljni sistem "ega" podijeljen je između moždanog stabla i limbičkog sistema, koji se aktivira kada se ljudi osjećaju ugroženima. Intenzivna fiziološka aktivacija prati osjećaje straha i prestrvljenosti. Kada ljudi ponovno proživljavaju svoju traumu, oni se osjećaju istovremeno paralizovano i izuzetno nelagodno. Nakon traume, um i tijelo se konstantno aktiviraju, kao da će se ponovno suočili sa istom tom neposrednom opasnošću. Ovo je često van kontrole osobe.

Ljudi koji su doživjeli traume osjećaju kako se prošlost još uvijek živi u njihovim tijelima, budući da se njihovi alarmni signali neprestano aktiviraju. Mnogi od njih imaju hroničan osjećaj nesigurnosti i vide isključivanje/diskonekciju/odvajanje kao najlakši način za rješavanje senzornih promjena. Često imaju napade panike i potrebu da regulišu svoj vanjski svijet, bilo da to rade pomoću droge, lijekova ili nekom opsesivno-kompulzivnom radnjom. Njihova stalna nemogućnost povezivanja sa vlastitim tijelom objašnjava odsustvo samozaštite, nemogućnost osjećanja zadovoljstva, nepronalaženje svrhe i igranje uloge stalne žrtve.


Izvor:
gedankenwelt.com