Umor uzrokovan depresijom nije obični umor

Danas želim spavati. Uživati ​​u beskrajnom blaženstvu ništavila. Želim biti slobodna od fizičke boli. Bez iscrpljenosti koju izaziva osjećaj praznine. Ne želim se osjećati zabrinuto ili anksiozno, ne želim osjećati krivicu niti strah.  

Ne želim biti izgubljena i umorna. Smeta mi i najmanji dodir. Samo se želim odmoriti. Skliznuti u vječni, blaženi odmor.
Moje tijelo je umorno. Ja možda izgledam "u formi", ali sam fizički iscrpljena. Nema razloga za to, pomislićete. Ali ne mogu sebi pomoći, jednostavno je tako, a ja nemam nimalo volje da vam objašnjavam.

Moja duša je umorna. Jednostavno je umorna.

Nisam iscrpljena iz nekog posebnog razloga, već jednostavno umorna; sa tim se umorom budim svakodnevno i svakodnevno liježem sa njim. Umor je duboko u svakoj pori moga bića. A ta vrsta umora se ne liječe sa nekoliko sati spavanja. Ne budim odmorna, budim se jednako umorna kao i kada sam legla da spavam.

“Mentalna bol je manje dramatična nego fizička, ali je uobičajenija i teža za podnijeti. Česti pokušaji da se ona sakrije još više otežavaju teret. Lakše je reći: "Boli me zub", nego "Boli me duša."

Ovo se zove depresija...iako ništa ne osjećam, prazna sam. Ne osjećam se tužno, niti želim plakati, niti sam pod stresom, niti sam zabrinuta.

Osjećam se prazno, svakoga dana, moja energija kao da ne postoji, i još uvijek ne znam šta me to drži u životu. Jednostavno ne želim postojati. Ne osjećam ništa posebno. Samo sam užasno, užasno umorna.
Danas treba da provedem dan u potrazi za poslom. Danas moram očistiti spavaću sobu tako da se moje dijete može useliti u nju. Danas moram čistiti i pospremati. Moram poći u trgovinu, kontaktirati prijatelje, oprati auto, skuhati ručak, danas moram.... ali nemam energije ni za šta.

​Danas samo želim spavati.