Zanemarivanje je rana koja najduže traje

​Zanemarivanje od strane partnera, roditelja u djetinjstvu, pa čak i samog društva stvara ranu koja se ne vidi, ali koju osjećamo da pulsira svakog dana. ​

​Zato što je to pokidani korijen, pokidana veza koja je ranije hranila naše emocije i sigurnost.

Zanemarivanje nije samo uzrokovano fizičkim odsustvom. Najčešće zanemarivanje je emocionalno, gdje nezainteresovanost, apatija i hladnoća pomaljaju svoje ružne glave. To je nešto što će svako dijete primijetiti i što će, naravno, na kraju loše uticati na svaku odraslu osobu.
Često se kaže da da bi se shvatilo šta znači biti zanemaren, „morate zanemariti“ drugu stranu. Međutim, to je nešto što niko ne zaslužuje, jer svakim zanemarivanjem gubimo dio sebe i niko ne treba da prolazi kroz tu patnju.
Psihološke implikacije proizašle iz ranog iskustva zanemarivanja prilično su ozbiljne. Iako se svako dijete sa tim nosi drugačije, normalno je da trauma ostavi trag, a traumatska iskustva se ne mogu izliječiti vremenom, već samo pravilnim bavljenjem njima. To je Intimna i lična bitka koju mnogi ljudi doživljavaju upravo u ovom trenutku.

​Zanemarivanje: plutajući čamci puni odsutnosti
Osjećaj zanemarivanja može se pojaviti u mnogim oblicima. Postajemo poput "lebdećih balona" kada, na primjer, izgubimo posao i ne možemo pronaći način da ponovo uđemo na tržište rada. Ostajemo na cjedilu, kao izgubljeno dijete koje je majka napustila u mladosti, ili kao čovjek koji se jednog dana vrati s posla samo da bi otkrio praznu kuću i odsustvo žene koju je volio.
O zanemaraivanju treba otvoreno pričati. Za mnoge ljude djeluje terapeutski da mogu podijeliti ova iskustva, ali u većini ovih svjedočanstava primarna stvar koju treba vidjeti je trauma koja se dogodila u vrlo mladoj dobi: odsustvo majke ili oca, roditelj alkoholičar, ili je osoba odrasla praktično sama.
Odlučujuća je činjenica da se u djetinjstvu trpi neka vrsta zanemarivanja. Toliko da stručnjaci kažu da je to kao drugo rođenje. Ako je prvo bilo bolno, ali ohrabrujuće, drugo podrazumijeva da se moramo „preporoditi“ u svijetu u kojem se osjećamo voljeno, u kojem moramo naučiti cijeniti sebe.

​Posljedice emocionalnog zanemarivanja
Kada su u pitanju posljedice povezane sa traumatskom psihološkom dimenzijom, važno je imati na umu da postoji velika varijabilnost. Ne izražavaju svi svoju bol na isti način. Ipak, mogli bismo to sažeti na sljedeći način:

• Zanemarivanje u djetinjstvu često dovodi do poteškoća kada je u pitanju uspostavljanje stabilnih odnosa u odrasloj dobi. Uobičajeno je biti nepovjerljiv, osjećati se ranjivo, prolaziti kroz periode određene apatije, gdje je vrlo teško upravljati emocijama poput ljutnje ili tuge.

• Kada osoba pati od zanemarivanja od strane partnera ili samog društva, može čak završiti i "sabotiranjem" sebe misleći, na primjer, da ne zaslužuje biti sretna ili voljena, da nema vještine, da više nije vrijedi boriti se za sopstvene snove jer nema šta da se uradi.

• Pojavljuju se i problemi sa zavisnošću, potreba za odobrenjem i priznanjem, ali na kraju daju previše sebe drugima, osjećajući kasnije da ono što su dobili nije isto što su uložili.

• Takođe je uobičajeno da patite od određenih „emocionalnih reminiscencija“. Ponekad, neko ili nešto ponovo aktivira osjećanja zanemarivanja i cio svijet takve osobe biva ponovo paralizovan.

Sve ove stvari su znakovi ozbiljnog posttraumatskog stresa s kojim se treba znati nositi.


Kako zacijeliti ranu od zanemarivanja
Ranu zanemarivanja moramo zacijeliti obraćanjem posebne pažnje na samopoštovanje i, sposobnošću da oprostimo, da se oslobodimo te prošlosti kao neko ko presijeca konac mračnog balona i pušta ga da odpluta. Očigledno je, međutim, da je to veoma težak korak za izvesti.

• Terapija desenzibilizacije i reprocesiranje uz pomoć pokreta očiju (EMDR), na primjer, ima tendenciju da bude vrlo korisna za otkrivanje i transformaciju traumatskih sjećanja iz djetinjstva. Ona omogućava osobi da oslobodi svoj um i tijelo i otvori svoje srce kako bi ponudila odgovarajuće emocionalno olakšanje.

• Stručnjaci za traumatična iskustva, zauzvrat, sugeriraju važnost učenja komuniciranju emocionalnih potreba. Putem riječi, osoba se može povezati sa ljudima oko sebe koji im mogu pomoći i podržati ih, čime uspostavljaju sigurnije odnose.

Nešto tako bitno kao što je da učenje da brinemo o sebi, dajući sebi prioritet, i malo po malo se osvjajajući od ljutnje i ogorčenosti, omogućiće nam da prestanemo da budemo zarobljenici prošlih traumatičnih iskustava. Sjećanje ne može izbrisati tugu prošlosti, ali ipak možete pronaći mir. Možete početi opet ispočetka.

(reference:
exploringyourmind.com)