Zašto perfekcionizam izaziva konstantno nezadovoljstvo: ne težite savršenstvu, jer ono ne postoji

Da li ste ikada bili u društvu perfekcioniste, ili ste možda i sami jedan od njih? Vjerovatno, da. Njihovo ponašanje je prilično interesantno. Perfekcionisti imaju potrebu da postignu savršenstvo u svemu što rade. Sve jednostavno mora biti na pravom mjestu i u pravom redu, onako kako su zamislili.

Oni ne žele da šolja kafe bude u desno, ako im se čini da bolje izgleda u lijevo. Sve jednostavno mora biti usklađeni. Perfekcionistički um ide u krajnosti.

"Perfekcionisti često zaboravljaju važnost efikasnosti."
-Ismael Diaz Lazaro

ZAŠTO LJUDI RAZVIJAJU PERFEKCIONISTIČKE CRTE
Postoji mnogo razloga zašto ljudi razvijaju perfekcionističke ličnosti. U stvari, ukoliko je previše izraženo i često se smatra sindromom: "Perfekcionistički sindrom" ili "Anankastički poremećaj ličnosti”.

Sindrom perfekcionizma ili anankastički poremećaj ličnosti: Poremećaj ličnosti koji karakterišu sumnjičavost, perfekcionizam, pretjerana savjesnost, provjeravanje i pretjerana preokupiranost detaljima, tvrdoglavost, opreznost i rigidnost. Mogu postojati uporne i neprijatne misli ili podsticaji.

Neki stručnjaci vjeruju da su uzrok perfekcionističkog ponašanja genetske predispozicije. Drugi stručnjaci smatraju su u pitanju okolni faktori, kao na primjer:

• Njihovo samopoštovanje zavisi od konstantne pohvale.
• Bili ponižavani tokom djetinjstva i žele da budu društveno prihvatljivi.
• Njihovi roditelji su veoma autoritarni.
• Odrasli su okruženi uspješnim ljudima, a sami nisu bili uspješni.
• Imaju veoma nisku toleranciju za neuspjeh.
• Svjesni su da je društvo visoko konkurentno.

Od rođenja smo izloženi stalnim stimulusima koji nas obilježavaju do kraja života. Iako ne razmišljamo o tome, lako je uticati na nas, a ako smo bili u jednoj od gore navedenih situacija, to će imati posljedice na našu psihu.

Društvo u kojem živimo - sa svim njegovim normama, zakonima, trendovima, pogledima na svijet - čini nas da želimo da smo bolji od drugih. Na bilo kakav neuspjeh se ne gleda dobro. Društvo vjeruje da je samo uspjeh istinska sreća. Ali možemo li zaista živjeti sa ovim pritiskom? Ovdje nastaje problem za perfekcioniste.

“Uspjeh je sposobnost da izdržimo neuspjehe bez gubitka entuzijazma. "
-Vinston Čerčil

SAVRŠENSTVO NE POSTOJI I TEŽNJA KA SAVRŠENSTVU NAS NE ČINI NI SREĆNIJIMA NI BOLJIMA
Biti uvijek u pravu, raditi samo dobre stvari, biti nepobjediv u svemu, ne skretati sa utabanih staza - ništa od ovoga vas neće učiniti boljima. Što više pokušate da budete savršeni, to ćete manje biti.
Ljudi nisu savršeni i trebalo bi da prihvatimo nedostatke kao dio nas. Oni nas čine onim ko smo mi. Samo kada prihvatimo naše nesavršenosti, možemo pronaći savršenu sreću. Ukoliko sebe primoravamo da budemo nešto što nismo, nikada nećemo biti srećni.

Ali, kakav je svakodnevni život jednog perfekcioniste? Ovim ljudima uvijek nedostaje samopouzdanje. Samo hvale, priznanja i potvrde drugih mogu učiniti da se osjećaju bolje. Krivica, pesimizam i opsesija su tri reči koje ih savršeno definišu. Zato što nikada neće postići ono što žele, jer je apsolutno savršenstvo nemoguće postići. Ovo će često voditi u depresiju, jer razočaranja i frustracije dolaze jedno za drugim. Postaju veoma nefleksibilne i ne mogu biti spontani. Ništa u vezi sa njima više nije prirodno; postaju veoma kruti, i često bez milosti i prema sebi i prema drugima.Kao i mnogi drugi sindromi, perfekcionizam se može prevazići. Sve dok je osoba svjesna da joj ovakav stav prema životu i sebi ne donosi im sreću.

Kad postanu svjesni da imaju problem, da je njihova opsesija savršenstvom rezultat pritiska koji su trpjeli, počeće da prihvataju sebe. Prihvatanje sebe, sa svim osobinama i nesavršenostima je u stvari izlječenje.

Istina je da je težnja za poboljšanjem vrlo pozitivna. Svi treba da naučimo da budemo bolji, ali nikada ne treba da budemo žrtve perfekcionizma.
Treba prihvatiti nesavršenost, čineći najbolje što možemo, ali bez opsjednutosti onim što nikad nećemo postići.​​​