Visoko inteligentni ljudi nisu često i najsrećniji. Visoko inteligentni ljudi nisu ni najzdraviji - ni mentalno, ni fizički.
Visoko inteligentni ljudi ne donose uvijek najbolje odluke. Visok IQ ne garantuje ni uspjeh ni sreću. Češće se čuje o slučajevima visoko inteligentnih ljudi koji pate od konstatnog osjećaja unutrašnje praznine, ljutnje, bijesa i beznađa.
Na umjetničke, matematičke ili naučne genije se često posmatra kao na mrzovoljne i povučene ljude. Neobičnost i izdvajanje iz mase ostalih ljudi jeste njihova zajednička crta. Pomislite na sve poznate umjetničke genije koji su patili od teških depresije: pisci Virdžinija Vulf, Hemingvej, Emili Dikinson, Edgar Alan Po, a posebno Van Gog iz svijeta slikarstva i Betoven iz svijeta klasične muzike. Svi su oni bili brilijantni, kreativni i izuzetni umovi sa tragičnim životima i tragičnim krajem.
Postoji li veza između većeg IQ i depresije i kako se ona objašnjava? Psiholozi se slažu u jednom: Veća inteligencija ne mora nužno doprinijeti razvoju bilo koje mentalne bolesti. Međutim, kod ljudi sa višim IQ-om zaista postoje određene predispozicije ka pretjeranoj brizi, samokritičnosti i iskrivljenom, obično negativnom, pogledu na svijet. U mnogim slučajevima, ovi faktori stvaraju idealne uslove za depresiju. Ovdje treba napomenuti da izuzeci postoje i da u društvu postoje brilijantni ljudi koji maksimalno koriste svoje potencijale i za svoj život, i pomažu zajednici. Ipak, mnoge studije pokazuju jedinstveni vezu između depresije i visoke inteligencije, posebno kod ljudi čiji IQ ide od 170 naviše. O kreativnom mozgu i genijima Priznata naučnica Nensi Andreasen (Nancy Andreasen) u svojoj knjizi "Kreativni mozak” objašnjava kako zbog veza između određenih područja mozga, genijalci mogu da uđu u sopstveni nesvjesni um na načine na koje većina nas ne može. Ona takođe istražuje vezu između kreativnosti i mentalnih oboljenja i pokazuje kako možemo poboljšati naš kreativni potencijal kroz mentalne vježbe. Ova knjiga može puno pomoći da se shvati kako funkcioniše mozak najpametnijih i najkreativnih ljudi. Nensi Andreasen detaljno opisuje značajne tendencije kod genija da razviju određene poremećaje: bipolarni poremećaj, depresiju, napade anksioznosti i panike.
Čak je i Aristotel u svom vremenu dokazivao da inteligencija ide ruku pod ruku sa melanholijom. Geniji kao što su Isak Njutn, Artur Šopenhauer, Čarls Darvin i patili su dugo od neuroze i psihoze. Virdžinija Vulf, Ernest Hemingvej i Vinsent Van Gog su na tragičan način okončali svoje živote. Ovo su poznate ličnosti iz svijeta umjetnosti. Međutim, uvijek je bilo i nepoznatih, tihih i pogrešno shvaćenih, usamljenih genija koji žive u svojim svjetovima odvojeno od realnosti koji se za njih čini haotičnom, besmislenom i razočaravajućom.
Studije o vezi između visoke inteligencije i depresije Sa svojom kćerkom Anom Frojd, Sigmund Frojd je proučavao razvoj grupe djece sa IQ-om preko 130. U svojoj studiji je otkrio da skoro 60% njih završava tako što razvije veliki depresivni poremećaj. Na ovom području je poznat i rad Luisa Termana, pionira edukativne psihologije početkom 20. vijeka. Studija o visoko intelignetnim ljudima je započeta 60-ih godina prošlog vijeka. Djeca sa IQ-om preko 170 učestvovala su u jednom od najpoznatijih eksperimenata u istoriji psihologije. Ovu djecu su nazvali "termiti". Tek 90-tih godina su počeli da izvlače neke važne zaključke iz studije. "Termiti", djeca koja su učestvovala u eksperimentu Luisa Termana, sada odrasle osobe u srednjim godinama, pokazala su nešto zanimljivo. Postoji veza između visoke inteligencije i nemogućnosti nalaženja zadovoljstva u životu. Mnogi od njih su postigli slavu i ostvarili važne pozicije u društvu. Međutim, mnogi su takođe pokušali samoubistvo više puta ili su postajali zavisnici od alkohola. Još jedan značajan aspekt koji je ova grupa ljudi otkrila je posebna zainteresovanost i osjetljivost na probleme u svijetu. Pokazalo se da ne brinu samo o nejednakosti, gladi i ratovima u svijetu, već ih uznemirava svako neprimjereno, egotističko, iracionalno i nelogično ponašanje. Emocionalni poremećaji kod visoko inteligentnih ljudi Stručnjaci nam takođe prenose da visoko inteligentni ljudi ponekad razvijaju i disocijativni poremećaj ličnosti. Oni posmatraju svoje živote od spolja, kao narator koji koristi treće lice radi precizne objektivnosti, ali bez osjećaja da su u potpunosti podio onoga što im se dešava. Ovim se posebno pozabavio Danijel Goleman, objašnjavajući da ovakva fokusiranost izaziva tzv. ”slijepe mrlje”. One su samoobmane, ozbiljne greške u percepciji. Dešavaju se kada odlučimo na šta da se usredsrijedimo kako bismo izbjegli odgovornost. Ono što visoko inteligentni ljudi često rade je da se fokusiraju na ono što nedostaje u njihovom okruženju. Na stvari koje nisu u skladu sa okruženjem, na sebičnnost iz okruženja, na svijet u koji se ne mogu uklopiti. Često nemaju dovoljno emocionalnih vještina da nađu mir u ovom zbunjujućem svijetu.
Još jedna stvar koja se može zaključiti o veoma inteligentnim ljudima je da im nedostaju vještine u jednom jako kritičnom području: emocijama. To navodi na sledeći zaključak: možda bi koeficijentu inteligencije trebalo dodati još jedan faktor, faktor mudrosti. Mudrost je znanje o tome kako treba da budemo srećni u svakodnevnom životu. Neosporno je da je mudrost važna za sopstvenu sliku o sebi, samopouzdanje i srećan život.
Reference: 1. “The Creative Brain: The Science of Genius”, by Nancy C. Andreasen 2. “Dialogues: Daniel Goleman and Bill George: Find Your Blind Spots”: https://www.dialogues.org/ 3. Danijel Goleman: Socijalna inteligencija, nova nauka o ljudskim odnosima (org. Daniel Goleman, Social Intelligence, the new Science of Human Relationships)
|
|
TAMNA STRANA VISOKE INTELIGENCIJE: uobičajene zablude o visokoj inteligenciji. Društvo ne zna šta je visoka inteligencija i nije naklonjeno pojedincima sa visokim IQ-om |
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.